Čini se da se mnogi crkveni pastiri osjećaju najugodnije u neposrednom postkoncilskom razdoblju, ali oni koji žele vratiti Crkvu natrag u 1972. moraju se boriti s kolosalnom interpretativnom ostavštinom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Za katolike koji su premladi da bi se sjećali neposrednog postkoncilskog razdoblja, šezdeseta obljetnica Drugog vatikanskog sabora nudi priliku da ponovno prožive prošlost. Crkva ide unatrag. O tome postoji široki konsenzus, ali postoji neslaganje oko točnog povijesnog odredišta.
Uz sve oštriju retoriku, papa Franjo osuđuje one koji su počinili “grijeh nazadovanja“ – neologizam koji je skovao da okarakterizira one koji po njemu žele vratiti Crkvu u razdoblje prije Drugog vatikanskog koncila.
S druge strane, čini se da se u gotovo desetogodišnjem pontifikatu, papa Franjo osjeća najugodnije u neposrednom postkoncilskom razdoblju kasnih 60-ih i 70-ih — prije enciklike Veritatis Splendor (1993.), Katekizma Katoličke Crkve (1992.), teologija tijela (1979.-1984.), enciklike Familiaris Consortio (1980.) i možda čak cijelog projekta sv. Ivana Pavla II. (koji je izabran 1978.) u procesu stabilizacije Crkve nakon desetljeća previranja.
To je promišljanje kardinala Angela Scole, umirovljenog nadbiskupa Milana, a prije toga patrijarha Venecije te vodeće osobe u Crkvi od 70-ih do umirovljenja 2017. U studenome prošle godine, objavio je knjigu Klađenje na slobodu: Moj život u Crkvi. U njoj je prelat s dugogodišnjim iskustvom i ugledom rekao da Crkva nazaduje, ironično potiskivana od strane onih koji neprestano vape da Crkva mora radikalno krenuti naprijed, kako ne bi zaostajala za suvremenom kulturom. To izaziva reakciju “nazadnika“ koju papa Franjo osuđuje.
„Onima koji misle da je Crkva nazadovala, odgovaram da se radije vraćamo unatrag, posebno u epohu rasprava između konzervativaca i progresivaca nakon Koncila“, napisao je kardinal Scola. „Vidim obnovljeno protivljenje, s mnogo pretjeranog uzbuđenja, između čuvara tradicije kako se kruto shvaća i zagovornika usklađivanja praksi, ali i doktrina, sa svjetovnim zahtjevima”.
Godina vjere na pedesetu obljetnicu Koncila
U listopadu 2012. papa Benedikt XVI. otvorio je „Godinu vjere“, obilježavajući pedesetu obljetnicu otvaranja Drugog vatikanskog sabora i dvadesetu obljetnicu Katekizma Katoličke Crkve. Napomenuo je da je sveti Pavao VI. proglasio „Godinu vjere“ odmah nakon Sabora (1967.) kada je brod vjere bio u opasnim vodama.
„U nekim je aspektima papa Pavao VI. tu Godinu vjere vidio kao posljedicu i nužnost postkoncilskog razdoblja, potpuno svjestan teških poteškoća vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravna tumačenja”, napisao je Benedikt XVI.
Od Sinode o obitelji i Amazoniji do aktualnog sinodalnog procesa o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu, nije nedostajalo glasova koji zahtijevaju „prilagođavanje prakse, ali i doktrine, svjetovnim zahtjevima”, prema riječima kardinala Scole. S druge strane, treba postojati nadovezujuća potreba, kako je napisao Benedikt XVI., da se posvetimo „ispovijedanju prave vjere i njezinu ispravnom tumačenju”.
Benedikt XVI. abdicirao je tijekom Godine vjere. Bio je to duboko destabilizirajući korak – tim više izvanredan jer nije imao presedana u cjelokupnoj povijesti Crkve. Gledajući unatrag, trebalo je očekivati da će tako izuzetna novost uzburkati vode.
Deset godina kasnije sinodalni proces Svetog Oca o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu već prijeti brodolomom, budući da je njemački sinodalni put svijetu donio duh konformizma još izraženiji nego 70-ih. Ovaj put, međutim, postoje snažni glasovi – poput kardinala Scole – koji se ne žele vratiti u te godine. Kardinal Scola je u mirovini, ali njegovo stajalište snažno su artikulirale velike skupine biskupa, uključujući biskupe Poljske i Skandinavije, njemačkih susjeda.
Povratak na izvore, otvaranje prema modernom društvu i nazadništvo
Pristup Drugom vatikanskom saboru opisan je korištenjem francuskih i talijanskih izraza: ressourcement i aggiornamento.
Ressourcement znači povratak na izvore — prije svega Svetom pismu, a nakon toga nadopuna djelima crkvenih otaca i dostignućima skolastičke teologije.
Aggiornamento bi doslovno značilo „ažuriranje“ – pronalaženje novih načina za naviještanje Evanđelja na način koji odgovara post prosvjetiteljskom svijetu duboko oštećenom dvama svjetskim ratovima, usponom totalitarnog ateizma i sekularnog liberalizma.
Zdrava napetost između ressourcementa i aggiornamenta postoji i prekomjerne pogreške mogu se naći u oba smjera. Oduvijek je bilo tako, jer „pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13, 52).
Uz ressourcemento i aggiornamento, papa Franjo je uveo još jednu riječ, talijansku riječ indietrismo — koju je na hrvatski najbolje prevesti kao “nazadnost“. Koristi je protiv onih koje najčešće omalovažava, katolika privrženih tradicionalnom nauku, moralu ili liturgiji.
„Ovo je današnji problem, mnogih koji sebe nazivaju tradicionalnima”, rekao je Sveti Otac dok je u srpnju letio za Rim iz Kanade. „Ne, nisu tradicionalni. Oni su nazadnjaci, ljudi koji gledaju u prošlost, vraćaju se unatrag, bez korijena. A gledanje unatrag je grijeh jer ne vodi napredovanju s Crkvom”.
Grijeh je prilično ozbiljna stvar, stoga je važno razlikovati indietrismo od ressourcementa, koji je karakterizirao teologiju mnogih vrlo učenih ljudi, poput kardinala Johna Henryja Newmana, kojeg je papa Franjo proglasio svetim 2019. Doista, Newman, koji je umro 1890. nazvan je „ocem Drugog vatikanskog sabora“.
Newman nije bio nazadnjak, iako je uronio u Sveto pismo i patrističku literaturu.
Sveti Otac objašnjava da je umjesto nazadovanja potrebno ići prema naprijed na drugačiji način. „Upravo je tradicija korijen nadahnuća da se ide naprijed u Crkvi”, objasnio je papa Franjo. „A to je uvijek okomito. A nazadnjaštvo ide unatrag; uvijek je zatvoreno. Važno je dobro razumjeti ulogu tradicije koja je uvijek otvorena, kao korijenje stabla, a stablo tako raste. … Uvijek je sok korijena ono što vas nosi prema naprijed… Pa iz tog razloga, moramo misliti i nositi naprijed vjeru i moral. Sve dok ide u smjeru korijena i soka, dobro je. „Nazadnost” je horizontalna i grešna; naprotiv, treba se kretati prema gore, kako drvo raste, ali i prema dolje „u smjeru korijena”. I sok te nosi naprijed“. Dakle, vodoravno je loše; vertikalno je dobra, ali da bi se popela potrebno je sići dolje da bi se krenulo naprijed, što ne čini drveće, ali čini Crkva.
Sve to može izgledati pomalo zbunjujuće. Ali postoji jedna nepogrešiva jasnoća u novom papinskom rječniku, a to je da se ne može se ići unatrag.
Dim Sotone
Pa ipak, Crkva se nalazi u 2022. kao da je 1972. iznova, kada je sveti Pavao VI. slavno govorio o „Sotoninom dimu“ koji je ušao u „Božji hram“, zamračujući nadu iz 1962. i zagađujući post koncilski zrak.
Sveti Pavao VI. je u svome završnom obraćanju Drugom vatikanskom saboru 1965. jasno rekao da aggiornamento „ni na koji način nije prilagodba Crkve svijetu, kao da bi potonji trebao uspostaviti norme za prvi”. Premalo ih je to slušalo.
U značajnom i dobrodošlom doprinosu šezdesetoj obljetnici Drugog vatikanskog sabora, George Weigel je ovog mjeseca objavio Posvetiti svijet: Vitalno nasljeđu Drugog vatikanskog sabora. On pokazuje kako su težnje iz 1962. očito slomljene 1972., jer je Crkva koja je trebala biti revitalizirana novom evanđeoskom energijom umjesto toga sama sebe potrošila međusobnim raspravama o tome je li božansko Otkrivenje još uvijek valjano. Može li se Bog još uvijek upoznati i naviještati svijetu? I ako je tako, bi li to bilo dobro za svijet?
Weigel citira cijenjenog i bliskog prijatelja Pavla VI., Jacquesa Maritaina, koji je neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora vidio „neku vrstu klečanja pred svijetom“, „potpuno posadašnjivanje kršćanstva“, u kojem „nema Božjeg kraljevstva različitog od svijeta“.
„Do ranih 70-ih”, piše Weigel, „činilo se da se Crkva raspadala po šavovima — zbog mnogobrojnih napuštanja svećeničkih zvanja, otvorenog prezira papinskog učenja među teolozima i nekim biskupima i brzog raspuštanja katoličke prakse na terenu“.
„Maritain, je izvršio veliki utjecaj na Drugi vatikanski koncil i bio branitelj njegovih postignuća”, dodaje Weigel, „predviđeno je uočio veliku, postkoncilsku zbrku koja je priječila evanđeosko proljeće kojem su se Ivan XXIII., Pavao VI. i sam Maritain nadali”.
Prema Weigelovom kazivanju, na najnižu razinu iz 1972. definitivno je odgovoreno 1992. i Katekizmom Katoličke crkve, zajedničkim projektom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., predstavnikom četrdesetogodišnjeg projekta, 1972.-2012., kako bi se Drugom vatikanskom saboru dalo autoritativno i autentično tumačenje. Abdikacija 2013. je zatim otvorila vrata za nazadovanje pod papom Franjom i povratak u rane 70-e, čak i dok se papa buni protiv nazadnosti.
Sinodalni proces sinode o sinodalnosti za sinodalnu Crkvu mogao bi Crkvu – godinu dana od danas i deset godina nakon završetka Benediktove Godine vjere – vratiti Crkvu pedeset godina unazad do ranih 70-ih.
Ipak, oni koji žele povući Crkvu natrag u 1972. morat će se boriti s četrdeset godina napretka (od 1972. do 2012.), od enciklike Evangelii Nuntiandi svetog Pavla VI. do Benediktove trilogije biblijske teologije, Isusa iz Nazareta. Oni koji se u 2022. žele vratiti u 1972. moraju se boriti s Katekizmom iz 1992., Katekizmom i cijelim projektom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. kojem je on bio završni kamen.
Brod vjere se vraća u nemirne vode 1972. Ali ovaj put vraća se s mnogo više težine u čamcu.
Na šezdesetu godišnjicu početka Drugog vatikanskog sabora, može se činiti da je opet deseta godišnjica. Ali samo djelomično, ne u cijelosti, i ovaj put s puno više uočljivih razloga za nadu.
Godina pred nama otkrit će nam tko su pravi nazadnjaci.
