Postiš? Želiš omiliti Bogu?
Onda počuj što Gospodin govori (Iz 58 1-12): „Gle, vi postite a prepirete se i svađate i pesnicom bijete siromahe… Zar je meni takav post po volji…?
Ovo je post koji je meni po volji: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola… Tada će sinuti poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti…. Vikneš li, Jahve će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’… Jahve će te voditi bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepiti kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zalijevan, kao studenac kojem voda nikad ne presuši…“ (Amos 8,7): „Zakle se Jahve…’Dovijeka neću zaboraviti nijednog vašeg djela’.“
A Tobit govori svom sinu (Tob 4, 5-20): „Svakog dana, sine, sjeti se Gospodina Boga našega; nemoj griješiti niti kršiti Njegovih Zapovijedi. Čini pravedna djela… Dijeli milostinju od svoga dobra… Imaš li malo, daj malo, ali ne okreći lice svoga od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica svoga od tebe… Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak… Čuvaj se sine svakog preljuba… Neka ničija zarada ne prenoći kod tebe, nego je odmah isplati… Sve što ti je suvišno daj drugima… I onda, sine moj, nemoj se uzoholiti…“
Da! Nemoj se uzoholiti!!! Sveti Pavao kaže (1Kor 4,7): „Što li imaš (čovječe) a da nisi primio? Dakle, ako si sve primio, zašto se onda ponosiš (i oholiš) kao da nisi primio?“ Jer sve što imamo, dar je Božji: i razum, i stas, i glas, i izgled, i sposobnosti, i znanje, i imanje. Da, i imanje, jer Bog nam je dao sposobnosti da radimo i priliku da zaradimo i nemamo se čime ponositi i oholiti.
Svetoj Katarini Sienskoj Bog govori: „Ohol čovjek je poput kradljivca. On krade čast Meni, Svome Stvoritelju, i daje ju sam sebi.“[1] Ohol čovjek se diči onim što nije njegovo, već Božje. Sveti Pavao dalje kaže (Gal 6,14): «Nemam se čime ponositi, osim križem Gospodina našega Isusa Krista». Zaista, nemamo se čime ponositi osim križem koji smo ponijeli iz ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Križ, otkupiteljski križ, jedini je put u Nebo. Da postoji drugi put zar nam ga Isus ne bi pokazao i prvi krenuo njime? Ali Isus reče (Mt 16,24): „Tko hoće za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.“ Križevi nas bruse i oblikuju, a preko nas i naše bližnje, i od pozemljara stvaraju stanovnike Neba. Bog od svih naših križeva i boli sjedinjenih s Kristovim križem čudesa stvara – kao što je po Kristovom Križu otkupio svijet.
Isus govori; „Ne gomilajte svoje blago na zemlji, pa da za nj živite… Ono to ne zaslužuje. Napravite svoje kese u Nebu… s milosrdnom ljubavlju prema svim bijedama zemlje. Milujte svoj novac, da, cjelivajte ga, ako hoćete, veselite se zbog usjeva koji uspijevaju, rodnih vinograda, zbog plodnih maslina… Činite sve to, ali ne ljudski. Činite to s ljubavlju i s nadnaravnim uživanjem i računom. Recite: ‘Hvala Ti, Bože moj, na ovom novcu, na ovim usjevima, na ovim stablima, na ovim ovcama! Hvala ovce, stabla, koji mi služite tako dobro. Budite svi blagoslovljeni, jer po Tvojoj dobroti, o Bože, i po vašoj dobroti, o stvari, ja evo mogu činiti toliko dobra onima koji su gladni, koji su goli, bez krova, bolesni…‘ Evo molitve pravednika, koja sjedinjena s djelima prenosi vaše blago u nebo.“ – (Spjev, III/1., str.189-190.)
„Kako možete zadovoljni sjediti za stolom i radosno dijeliti obilnu hranu sa djecom, kad znate da nedaleko od vaše kuće vaša braća gladuju? Kako možete ići na počinak u toplom krevetu kad znate da vani na hladnoći ima ljudi bez ležaja i bez počinka? Zar vas ne peku oni novci koje slažete u škrinju kad znate da mnogi nemaju ni novčića da si kupe kruh? Jede se da se živi, a ne zato da se uživa u proždrljivosti debelih gurmana koji rasipaju imetak na skupu hranu, a ne misle na one koji imaju malo ili ništa za jelo. Žrtve i molitve su uzaludne ako nema ljubavi prema bližnjemu, a osobito prema siromahu kojemu možete pružiti sve oblike ljubavi: kruh, ležaj, odjeću, obuću, utjehu i pouku i privesti ga Bogu. Kako možete zahtijevati da bijednik bude dobar i pobožan, kad on vidi da oni koji su sretni u životu i imaju sve, da su tvrdog srca, bez prave vjere – jer njihovoj vjeri manjka prvo bitno svojstvo: a to je Ljubav prema bližnjemu, i da oni koji imaju sve, ne mogu podnijeti čak ni prošenje onoga koji je gladan? Katkad siromasi proklinju Boga i vas. Ali tko ih navodi na taj grijeh? Zar nikad ne razmišljate o tome, vi bogati… Kruh koji manjka, krov kojeg nemaju, tjeraju ih da se pitaju: ‘Kako mogu vjerovati da je Bog dobar?’
Ništa nije izgubljeno u sveopćoj ekonomiji Božje ljubavi
Providnost Božja postoji, a vi ste joj službenici, vi, bogati ovoga svijeta. To da ste posrednici smatrajte najvećom čašću koju vam Bog iskazuje, i kao jedino sredstvo da posvetite opasna bogatstva. Radite tako kao da u svakom siromahu vidite Mene. Ja sam u njima. Htio sam biti siromah i progonjen, da bi spomen na mene, siromašnog i progonjenog Krista trajao kroz vjekove, i bacao nadnaravno svjetlo na one koji su siromašni i progonjeni kao Krist, zato da njih ljubite kao drugoga Mene…
Ja sam u siročetu prihvaćenom iz ljubavi, u starcu kojeg ste pomogli, u udovici kojoj ste priskočili u pomoć… Ja sam u ožalošćenom koga tješite, u sumnjičavom kojega ste utvrdili u vjeri, u onom koga ste u neznanju poučili… I svaka stvar učinjena bratu koji je siromašan, bilo s materijalnim, bilo s duhovnim sredstvima, učinjena je meni…“ „Onaj koji zatvara srce bližnjemu, zatvara srce Bogu i Bog njemu. Beskorisno je pohađanje Sakramenata i obreda, beskorisna je i molitva, ako nema djela ljubavi – to postaje svetogrđe. Kako možete doći vječnom Ocu i moliti ga da vas usliši, da vam oprosti, kada vi sami ne opraštate, kad ste ukrali kruh bližnjemu, kada ste ukrali ljubav djetetu, ženi… i grijehom sablaznili bližnje? O licemjeri, sebeljupci… Uzaludno je zvati i tražiti Boga ako se čovjek prije toga ne stavi u uvjete koji omogućavaju naći Boga: vršeći Božje zapovijedi i djelotvornom ljubavlju prema bližnjemu…“
„Ali ljubav prema bližnjemu nije ograničena samo na materijalna dobra ni na ljudske granice, nego se po žrtvi, postu i molitvi, uzdiže do nebeskih visina. Kad je ljubav savršena, dotiče se Božjeg prijestolja i stapa se s Božjom Ljubavlju. Općinstvo svetih, zajedništvo svetih (o kojem govori Apostolsko vjerovanje, čine kršćani na zemlji, kršćani na nebu i oni u čistilištu) je upravo ovo neprekidno djelovanje (između Neba i Zemlje), tako da i jedna žlica meda, nepojedena i žrtvovana ne neku nakanu, može poslužiti da se negdje u svijetu uspostavi mir, ili da dade nadu i utjehu nekome koji je potišten. Jedna pogača ili drugo jelo, koje iz žrtve nije pojedeno, može pribaviti čudom dobiven kruh nekome gladnome, koji je daleko i koji nam nikada neće biti poznat. I riječ srdžbe, pa i pravedne, zadržane u duhu žrtve, može zadržati neki daleki zločin. Kao što suzdržati se iz ljubavi i žrtve da se ne ubere neko voće može služiti da se nadahne nekoga lopova rasvjetljenjem, i tako se razvrgne jedan zločin. Ništa nije izgubljeno u sveopćoj ekonomiji Božje ljubavi. Ni herojska žrtva djeteta pred tanjurom nepojedene pogače, ni žrtva jednog mučenika.“[2] Po molitvi i žrtvi svetog Stjepana – Kristovog prvomučenika – obratio se najveći progonitelj kršćana – Savao, i postao Pavao (Katarina Sienska, Dijalog, str. 188.).
Bolesnom Lazaru Isus govori: „Prijatelju moj! Mnogo je prepustiti se Božjoj volji i prihvatiti bol. Ali daj svojoj boli jednu veću vrijednost.“ „A koju, Gospodine moj?“ „Prikaži je za obraćenje grešnika.“ „Ali ja sam siromašan čovjek, Učitelju. Ne mogu težiti da budem neki otkupitelj.“ „Lazare, u zabludi si. Bog je postao Čovjekom da pomogne ljudima. Ali i ljudi mogu pomoći Bogu. Djela pravednika i njihovo trpljenje bit će sjedinjena s mojim djelima u času Otkupljenja; djela pravednika koji su umrli, koji sada žive, i koji će tek živjeti. Nema veće ljubavi prema Gospodinu i prema bližnjemu od ove: trpjeti i umrijeti da dademo slavu Bogu i vječno spasenje svojoj braći. Spasiti samoga sebe? Malo je. To je minimum svetosti. Lijepo je spašavati. Tjerati ljubav sve dotle da postane lomača koja žrtvuje, zato da spašava. I velika će biti nagrada tih velikodušnih.“[3] „Kad završi zemaljski život, imat ćete blaženstvo čitati u knjizi života imena koja ste vi spasili, i čekati, privijeni na mom srcu – njihovu zahvalnost, kada otkupljeni od našeg zajedničkog trpljenja, budu ušli u mir. Svijet će biti spašen po vama – dušama žrtvama.»[4] Mnogo ćemo se iznenaditi u posljednji dan, jer Isus kaže (Mt 20,16): „Posljednji će biti prvi, a prvi će biti posljednji.“ „Prije nego što je izliječio slijepca od rođenja, Isus, gledajući u buduće vjekove, u kojima će mnogi od onih koje svijet prezire; siromasi, prosjaci, bolesnici, postati ‘spasitelji’ svijeta, apostolima koji su Ga pitali tko je sagriješio, slijepac ili njegovi roditelji, Isus jasno odgovara: ‘Niti je sagriješio on, niti njegovi roditelji, nego se rodi slijep da bi se na njemu očitovala djela Božja’.“[5] To jest, da bi se po njegovoj muci, i po njegovom čudesnom ozdravljenju, grešnici obratili i dali slavu Bogu. Isus kaže: ‘Niti je sagriješio on, niti njegovi roditelji!’ Ta Isusova riječ, koja je izgovorena prije 2000 godina, i danas tješi, liječi i podiže one koje svijet prezire: slijepe, gluhe, nijeme, bolesne… Isus!!! Uvijek Tješitelj, uvijek Učitelj, uvijek Liječnik, Prijatelj, Brat, Spasitelj… Nikad ne lomi napuklu trsku i ne gasi stijega što tek tinja.
Sveta Faustina u Dnevniku piše: „Gospodin mi je pokazao u jednom trenutku grijehe cijeloga svijeta, koji su bili učinjeni ovoga dana. Od užasa sam se onesvijestila. I premda poznajem svu veličinu Božanskog milosrđa, ipak sam se čudila da Bog još dopušta postojanje čovječanstva. I Gospodin mi je dao spoznati tko održava postojanje čovječanstva: to su duše-žrtve, duše koje trpe.“ (str. 273.). Faustina je sav svoj život prikazala Bogu kao žrtvu za obraćenje grešnika. Faustina kaže: „Trpljenje je najveće blago na zemlji – ono spašava duše.“ (str. 119.). „Ne molim Te Gospodine, da me skineš s križa, nego Te molim za snagu da izdržim na njemu.“(str. 396.). „Gospodin mi reče: ‘Gubitak svake pojedine duše obara me u smrtnu žalost. Ti me uvijek tješiš kad moliš za obraćenje grešnika. Znaj, kćeri moja, da se ta molitva uvijek uslišava’. Kad sam navečer došla u kapelu, osjećala sam u glavi užasan trn, ubod je bio tako bolan da mi je glava pala na pričesnu klupu. Pomislih, bodlja je ostala u mozgu. Ali ništa za to. Sve za obraćenje grešnika.“ (str.378.). „Kriste, daj mi sve muke, ali zato spasi duše. Vapim za spašavanjem duša.“ (str. 383.) „U cijelom grudnom košu osjećam oštre bolove. Mislila sam da će mi se pluća razderati i kod najmanje kretnje. Ta noć ne htjede nikad proći. Sjedinila sam se s Isusom na križu i molila Oca Nebeskog za obraćenje grešnika. Kaže se da tuberkuloza pluća ne stvara nikakve bolove, ali ja ih imam stalno. Ovdje, u bolnici, moje zdravstveno stanje toliko se pogoršalo da sam morala ležati u krevetu. Nisam mogla ići niti na Sv. Misu, niti na Sv. pričest. Za vrijeme žestokih bolova na tijelu i duši, sam stalno ponavljala: ‘Neka bude volja Božja. Sve za obraćenje grešnika’.“ – str. 329. „Danas sam tri sata provela u žestokim bolovima. Nisu pomogli nikakvi lijekovi. Što god sam od lijekova uzela – odmah sam povratila. Bolovi su bili tako jaki da sam gubila svijest. Isus mi je dao spoznati da sam sudjelovala u njegovoj smrtnoj muci i da je On sam dopustio te patnje kao zadovoljštinu pred Bogom ZA DJECU UBIJENU U MAJČINOJ UTROBI. Te užasne muke sam podnijela već nekoliko puta. One počinju uvijek u osam i traju do jedanaest sati navečer… Nijedna injekcija niti lijek ne može ublažiti te bolove“ – str. 348. „Kad sam na kratko ušla u kapelu, Gospodin mi reče: ‘Kćeri moja, pomozi mi spasiti jednog umirućeg grešnika. Moli za njega krunicu Božanskog milosrđa, koju Sam te naučio.’ Kad sam počela moliti, vidjela sam umirućega u užasnim mukama i borbama. Branio ga je njegov anđeo čuvar, ali anđeo je bio bespomoćan, obzirom na veliku bijedu te grešne duše. Cijela masa đavola čekala je njegovu dušu. Dok sam molila, ugledala sam Isusa u liku kao na slici milosrdnog Isusa. Zrake, koje su izlazile iz Srca Isusova, okružile su bolesnika i sile tame dadoše se u bijeg. Bolesnik je tiho posljednji put udahnuo. Kad sam došla k sebi, shvatila sam kako je važna molitva za umiruće“ (str. 419.). Pogledajmo žrtvu djece iz Fatime. Nakon što im je Gospa pokazala užase pakla i rekla da se mole i žrtvuju za spas grešnika, ta djeca se odriču svega što imaju, čak i svoje volje: ne piju vodu iako malakšu od žeđi, svoju pastirsku hranu dijele siromasima, ne igraju se, nego po cijeli dan mole krunicu za obraćenje grešnika. Djeca od 7., 8. i 9. godina!!!
A gdje smo mi? Što žrtvujemo? Čega se odričemo? Svega, osim grijeha! Kad postimo, umjesto mesa jedemo ribu i škampe… Bit posta je žrtva, a to znači svojevoljno se odreći nečega do čega nam je jako stalo. A najveća žrtva je odreći se svoje volje i prihvatiti Božju volju, onako kako i molimo u Očenašu: „Oče… budi volja Tvoja…“ A što je Božja volja rekao nam je sam Bog u 10 Zapovijedi, koje nam je dao, ne zato da nas muči, nego iz ljubavi.
[1] Katarina, S., Dijalog Božanske providnosti, Split, 2006., str., 188.
[2] Spjev VI/2., str. 168., II/1., str. 158.; IV/2., str. 216., IV/2., str. 281.
[3] Spjev, V/2., str. 239.
[4] Valtorta, M., Duše – žrtve, Jelsa, 1988., 85.
[5] Ibid., Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima, Jelsa, str. 123.
