S Crisis Magazine prenosimo povijest sukoba između tadašnjeg kardinala Josepha Ratzingera i njemačkog mu kolege Waltera Kaspera, sukoba koji se prelio na ovogodišnju biskupsku sinodu i postao dominantna tema na Sinodi na kojoj se trebalo raspravljati o obitelji.
Kao pravi Nijemac, kardinal Walter Kasper ima veliki kapacitet za upornost. Poput psa koji čuva svoju kost, on je u stanju boriti se protiv nevjerojatnih izgleda još dugo nakon što bi obični čovjek spakirao svoje stvari i otišao kući.
Naravno, radi se o svetoj pričesti za razvedene i ponovno vjenčane vjernike. Iako je tema došla do izražaja tijekom dvije Sinode o braku i obitelji, ona nije nova inicijativa u umu Kaspera i njegove kohorte, nego ona traje već desetljećima. (vidi i ovdje)
U nedavnom intervjuu za francuski dnevnik Le Figaro, kardinal George Pell je rekao da smo na Sinodi o obitelji bili svjedoci samo najnovije runde “teološkog sukoba” između Waltera Kaspera i Josepha Ratzingera, izjava koja je evidentno istinita.
Još 1993.-e, tri njemačka biskupa- Walter Kasper, Karl Lehmann i Oskar Saier su objavili pastoralno pismo u kojem su naveli da je potreban dijalog kako bi se utvrdilo vrijedi li isto opće pravilo zabrane primanja euharistije za ponovno vjenčane vjernike “u određenim situacijama”, tvrdeći da postoje “mjesta za pastoralnu fleksibilnost u složenim, pojedinačnim slučajevima”. Biskupi su tog rujna naredili da se pismo pročita naglas u svim crkvama triju biskupija Gornje Rajne.
U tekstu su biskupi predložili da krajnja odluka za primanje pričesti mora dopasti pojedinca, koji bi raspravljao o svojoj osobnoj situaciji sa svećenikom. “Svećenik bi trebao poštivati presudu savjesti pojedinca, koju je ta osoba dosegnula ispitivanjem svoje savjesti, i postala uvjerena da svoje primanje Svete Euharistije može opravdati pred Bogom.“
Biskupsko pismo je odmah dobilo odgovor od Kongregacije za nauk vjere pod vodstvom kardinala Josepha Ratzingera. Kardinal je pozvao tri njemačka biskupa u Vatikan na niz sastanaka i 14. listopada 1994. godine, Kongregacija za nauk vjere je poslala svoj dopis svim biskupima Katoličke crkve pod nazivom “O primanju svete pričesti rastavljenih ponovno vjenčanih vjernika.”
U pismu je potvrđena tradicionalna zabrana primanja euharistije od onih koji žive u neregularnim zajednicama. “U vjernosti riječima Isusa Krista, Crkva tvrdi da se nova zajednica ne može priznati kao valjana, ako je prethodni brak bio valjan“, pisalo je.
“Ako se razvedeni ponovno vjenčaju, oni se nalazu u situaciji koja se objektivno protivi Božjem zakonu. Prema tome, ne mogu primiti pričest dok god ova situacija traje” zaključuje tekst.
Unatoč ovom jasnom i definitivnom odgovoru, kardinal Kasper je ostao nepokolebljiv svojoj borbi.
Sedam godina kasnije, 2001.-e godine, kardinali Joseph Ratzinger i Walter Kasper su se ponovno našli u sukobu, ovog puta na stranicama isusovačkog časopisa America. Iako je tema njihove rasprave trebalo biti pitanje trebaju li lokalne Crkve ili univerzalna Crkva imati prednost, u srži je opet bilo pitanje lokalne pastoralne prakse u odnosu na univerzalnu disciplinu Crkve.
U svom eseju “O Crkvi” kardinal Kasper se založio za prednost mjesne Crkve, naglašavajući raznolikost nad jedinstvom i pastoralnu fleksibilnost nad doktrinarnom univerzalnošću. “Kao biskup velike biskupije“, Kasper je pisao: “primijetio sam kako se jaz otvara i stalno povećava između normi koje se donose u Rimu za sveopću Crkvu i potreba i prakse naše mjesne crkve.“
Kasper nije ni pokušao prikriti animozitet prema Ratzingeru, odnosno svoj prezir prema onome što je smatrao teškom nespretnošću od strane Kongregacije za nauk vjere. Ako biskup “provede opće norme nemilosrdno- kako njegovi nadređeni u Rimu očekuje, sav njegov trud bi vjerojatno bio beskoristan, čak i kontraproduktivan“, ustvrdio je Kasper. Kao primjere područja gdje bi provođenje jedinstva moglo biti kontraproduktivno, Kasper uključuje “etička pitanja, sakramentalnu disciplinu i ekumenizam“.
Te iste godine, kardinal Ratzinger je odgovorio u istom časopisu s vlastitim esejem pod nazivom “Lokalna Crkva i Sveopća Crkva.” U svom djelu, Ratzinger ponavlja načelo “da je univerzalna Crkva (Ecclesia universalis) otajstvo stvarnosti koje ima prednost, ontološki i vremenski, nad pojedinim lokalnim crkvama“, načelo koje je Kasper oštro kritizirao.
Ratzinger je tvrdio da je središnja nit svete povijesti “okupljanje, ujedinjenje ljudskih bića u jednom tijelu Kristovu, sjedinjenju čovjeka, i kroz ljudska bića svih stvorenja s Bogom“.
“Postoji“, napisao je, “samo jedna nevjesta, samo jedno tijelo Kristovo, a ne mnoge nevjeste, ni mnoga tijela“. Dakle, tvrdio je Ratzinger, pastoralno gledajući Božji narod širom svijeta mora doživjeti jedinstvo Crkve u njezinoj disciplini, kao i u njezinom nauku.
“Svatko kršten u crkvi u Berlinu je uvijek kod kuće u crkvi u Rimu ili u New Yorku ili u Kinshasi ili u Bangaloreu ili gdje god se našao, kao da je tamo i kršten. Ne mora mijenjati svoje prebivalište; to je jedna te ista Crkva“.
Nakon što je Joseph Ratzinger izabran na Petrovu stolicu, Kasper je shvatio da je daljnja rasprava uzaludna, te je malo govorio o ovoj temi između 2005. do 2013. Međutim, s ostavkom pape Benedikta u veljači te godine i izborom isusovca Jorge Bergoglio za papu, Kasper ponovno reaktivira svoju kampanju o pričesti za razvedene i ponovno vjenčane. Sada, s uklonjenim protivnikom i potencijalno više progresivnim papom na njegovom mjestu, Kasper je smatrao kako je došlo pravo vrijeme da njegov pohod konačno i uspije.
U intervjuu za Commonweal u svibnju 2014. godine, Kasper ponovno objavljuje svoju osnovnu tezu iz 1993. godine, još uvijek netaknutu i nemodificiranu. Štoviše, on je dodao doktrinarni argument kojim pokušava poduprijeti svoj pastoralni prijedlog: naime, da razvedeni i ponovno vjenčani ne mogu, zapravo, živjeti u preljubničkoj vezi. Govoreći o onima koji su rastavljeni i ponovno vjenčani, Kasper je izjavio: “Ne mogu reći da se radi o preljubu. Stoga bih rekao da je odrješenje moguće.”
Ovo bi bilo u skladu s drugim intervjuom koji je kardinal dao nedavno za talijanski dnevni list Corriere della Sera u kojem je usporedio Isusove riječi o braku s knjigom Postanka i stvaranjem svijeta, optužujući one koji uzimaju Isusove riječi o braku i preljubu doslovno za “fundamentalizam”, slično onima koji još uvijek vjeruju da je svijet stvoren u šest dana.
Na pitanje postoji li možda i fundamentalističko čitanje Novoga zavjeta, Kasper je odgovorio potvrdno.
„Bog je stvorio svijet u šest dana, no nitko to danas ne tumači doslovno. Naravno, učenje da brak ne može biti raspušten je jasan, ali već u Novom zavjetu Isusove su zapovijedi prilagođene određenim situacijama.“
Zanimljivo, u dokumentu Kongregacije za nauk vjere iz 1994. godine ranije citiranom, koji kaže da se nova zajednica ne može priznati kao valjana ako je prethodni brak bio valjan u “vjernosti riječima Isusa Krista,” fusnota za “riječima Isusa Krista” upućuje na Mk 10, 11-12: “Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub; a ako žena napusti svoga muža pa se oženi drugom, ona također čini preljub.” Kasper inzistira da se ova rečenica ne smije shvaćati doslovno, osim ako netko želi upasti u “fundamentalizam”.
Vračajući se na pitanje primanja svete pričesti, Kasper je istaknuo činjenicu da euharistija nije za savršene. “Svaki put kada slavimo Svetu misu kažemo: za oproštenje grijeha“, rekao je. “Euharistija je za grešnike, a to smo svi mi.”
Zaboravio je, međutim, na dosljedan nauk Crkve u pogledu bitne razlike između smrtnih i lakih grijeha, posebno što se tiče primanje pričesti.
Katolici vjeruju da svi grijesi ne nose istu težinu ili imaju isti učinak na naše duše, i tradicionalno prave jasnu razliku između “smrtnih grijeha”, koji odvajaju kršćane od života milosti, i “lakih grijeha”, koji to ne čine. Način na koji je to izraženo u Katekizmu je da netko “tko je svjestan da je počinio smrtni grijeh ne smije primiti svetu pričest … a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje” (br. 1457). To očito nije slučaj za one koji su svjesni samo lakih grijeha.
Hoće li kardinal Kasper na kraju pobijediti i ostvariti svoj životni zadatak da se otvore vrata sakramentalnoj pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane još uvijek je stvar rasprave. Ono što se ne može osporiti je upornost čovjeka koji nije dopustio da ga odvrate od mišljenja koje sam nije nikad doveo u pitanje.
