Kao što smo vidjeli na prethodnim sinodama, one mogu biti namještene, suptilno, i ne tako suptilno. Američki biskupi imenovali su umjerene delegate: kardinala Dolana, nadbiskupa Broglia, biskupe Barrona, Rhodesa i Floresa. Ovoga je tjedna papa Franjo izabrao svoje kandidate za delegate: kardinale Cupicha, McElroya, Gregoryja i O’Malleya (dok mons. Tobin sudjeluje kao jedan od organizatora Sinode), a isusovca Jamesa Martina i nadbiskupa Victora Manueal Fernándeza, pisca enciklike „Amoris Laetitia“, kojeg je također imenovao za prefekta Dikasterija za nauk vjere, koji je doktrinarno nejasan, ali pouzdani argentinski suradnik, također je uvrstio među delegate.
Neki poznavatelji vatikanskih prilika počeli su tvrditi da je sve to svađa između egoističnih vođa, aktivista i ideologa – nevažnih za živote vjernika. I da je mnogo važnije uložiti energiju u to da ostanemo vjerni i suprotstavimo se oštrim prijetnjama upućenim katolicima po cijelom svijetu – pogotovo jer se čini da Vatikan nema mnogo interesa da im u tome pomogne. Svakome može biti oprošteno što se okrenuo od cijele zbrke Sinode o sinodalnosti i pustio da se dogodi što se dogodi. Što će ionako vjerojatno učiniti, bez obzira na to što ljudi iznutra ili izvana, čine ili govore.
Za mnoge vjernike to je pravi izbor. Sinoda se već zaoštrava oko stvari kao što je izražavanje “dobrodošlice“ LGBTIQ+ osobama koje vjerojatno nikad neće prihvatiti crkveni nauk, uprkos dobrodošlici. U međuvremenu, vjerni katolici u svakoj razvijenoj zemlji suočavaju se s agresivnim prozelitizmom od strane LGBTQ+ aktivista koji su zauzeli kulturne institucije, kako je Gramsci govorio. I redovito ih se naziva “mrziteljima“ seksualnih manjina i žena koje traže pobačaj.
Već je gotovo posvuda slučaj da katolički roditelji koji žele prenijeti vjeru svojoj djeci moraju biti izuzetno oprezni prije nego što ih pošalju u državnu školu, knjižnicu ili na društveni događaj. Učitelji, knjižnice i javni službenici—nekoć nositelji zajednica—sada su radikalno lijevo, potaknuti profesionalnim udrugama, koledžima i sveučilištima, medijima i Hollywoodom.
Zasad se Sinoda čini potpuno nesvjesnom ovog radikalnog napada, ali i mnogih drugih. Zbog toga će autor ovog članka, kao i ovaj internetski portal, pokušati objasniti kako stvari stoje i što se događa u Crkvi i samom Rimu, onako kako se priča bude odvijala u listopadu, dok god postoji šansa da će to nešto promijeniti.
Zato što je LGBTIQ+ ideologija samo vršak koplja. Kao što je Joseph Ratzinger već objasnio na prvim stranicama svog briljantnog „Uvoda u kršćanstvo“ iz 1968. godine, ovo – i mnogi drugi problemi s kojima se suočavamo – logični su rezultati mnogo dubljeg povijesnog procesa kojim se zapadna kultura okrenula od otkrivene religije, misleći da je moguće očuvati kršćanske vrijednosti u racionalnijem, manje praznovjernom obliku, poput deizma.
Kad se to pokazalo slabim argumentom, kultura je brzo ustupila mjesto nekoj vrsti racionalizma zainteresiranog samo za “činjenice“ o prirodi, koje bi, nakratko se činilo, mogle zamijeniti Boga prirode kao vodiča za život. Činjenice su, međutim, inertne. Po definiciji, nemaju vrijednost i značenje koje ljudi trebaju. Tako se morala pojaviti neka vrsta generaliziranog, od ljudi stvorenog progresivizma, koji neprestano odbacuje “ograničenja“ prošlosti, a s njim i vjera u ono što je Ratzinger nazvao „političkom teologijom kao medijem za promjenu svijeta“.
Kad bi sinoda ozbiljno razmišljala o tome kako bolje prenijeti vjeru ovom vrlom novom svijetu, govorila bi o potrebi za velikim naporima u katoličkom obrazovanju. Samo katolička tradicija ima resurse da odgovori na katastrofalan svjetonazor koji je, kao što biskup Barron neumorno ponavlja, glavni razlog zašto mladi ljudi smatraju da vjera više nije vjerodostojna.
A uz katoličko obrazovanje u razmjerima s kojima su prvi isusovci uvelike otupili protestantsku reformaciju, potrebno nam je preoblikovanje misionarskih redova. Isus je rekao učenicima: „Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“. Sinoda puno govori o “poslanju“, ali uglavnom to znači “slušanje“, a ne poučavanje.
Umjesto toga, ono što trebamo jest odbaciti uglavnom imaginarni strah od “prozelitizma“. I zaboraviti isprike za navodni kolonijalizam i imperijalizam. Kakvi god da su se pogrešni koraci dogodili u prošlosti, davno su bili adekvatno odbačeni. Iskopati ih sada je taktika koja više odvraća pažnju. Isus Krist je put, istina i život – Spasitelj koji nas oslobađa. Ako to ne možete reći bez isprike ili dvosmislenosti, koja je svrha zajedničkog hoda?
Vjernici nisu glupi. Kad su rani mučenici odlučili umrijeti za vjeru, hrabro su izdržali prijetnje da će se brinuti za najranjivije od začeća do prirodne smrti, nisu revolucionirali spolnost i brak, očito su vjerovali u ono što su govorili. A to povjerenje u istinu potaknulo je druge da ih slijede.
Isusovački časopis „America“ – vjerojatno zahvaljujući o. Jamesu Martinu – objavio je nedavno velike, skupe oglase u „The New York Timesu“ tvrdeći da se „Katolička Crkva mijenja. Da će je mnogi htjeti slijediti“. Čitatelji Timesa sada bi valjda trebali, naravno, jer im je “sinodalnost” ostavila dojam da će stvari do kojih im je najviše stalo biti isporučene, odlučiti slijediti Crkvu.
Čini se da u Rimu misle da je ovakva stvar inovativan doseg, dobrodošao misionarski napor čitateljima Timesa. To je doista znak da se Crkva počinje prilagođavati “woke“ novinama poput Timesa.
Ali ako predviđamo s Bogom, onda postoji nada. Iako će promjena uznemiriti sve u Crkvi. Ako papa Franjo ostane vjeran formi, on će zanemariti potencijalne promjene, ostavljajući sve podijeljene tabore još više frustrirane i podijeljene.
Kao i u prošlosti, možda će morati. Zagovornici Sinode tvrde da protivljenje uglavnom dolazi iz “konzervativnih krugova” u Americi. No, vidjet ćemo kada izaslanike s “periferije“, koji nisu opčinjeni fiksacijom razvijenog svijeta na “woke“ ideologiju, upitaju što misle.
Mogli bi čak podići proročanski glas i iznenaditi zagovornike Sinode o sinodalnosti.
