U siječnju 1904. novoizabrani papa Pio X. ukinuo je ius exclusivae u konstituciji Commissum Nobis, kojom je propisana automatska ekskomunikacija za svakoga tko bi se umiješao u buduću konklavu i upozorio da bi to izazvalo „gnjev Boga Svemogućeg i njegovih apostola, sv. Petra i Pavla.”
Commissum Nobis danas se može činiti anakronizmom. Ali možda i ne. Nedavno je sugerirano – i to ne samo među katoličkim komentatorima – da sadašnja papinska uprava razmatra “reformu” postupka konklave. Takva bi “reforma”, nagađa se, eliminirala kardinale bez prava glasa, starije od 80 godina, iz bilo kakve uloge za vrijeme papinskog interregnuma, zabranjujući im pristup Generalnim kongregacijama u kojima trenutno imaju glas. Oni bi bili zamijenjeni grupom laika i žena, svećenstva i redovnika. Male grupe, uključujući i kardinale-elektore i ove druge, tada bi se sastale, koristeći olakšanu metodologiju “razgovora u Duhu” Sinode-2023 kako bi “razlučili” što Crkva treba u novom papi.
Odmah pada na pamet nekoliko ozbiljnih problema. Iako danas možda nema katoličkih vladara zainteresiranih na utjecanje konklave putem veta, druge bi svjetovne sile sigurno pokušale primijeniti druge oblike “veta”.
Otvaranje predizbornih rasprava izvan Kardinalskog zbora neizbježno bi dovelo do pritisaka svjetskih i društvenih medija, a ti bi pritisci, jednako neizbježno, bili vođeni nekakvom narativu. Vlade koje su neprijateljski raspoložene prema Crkvi nedvojbeno bi htjele ući u vode konklave; padaju mi na pamet Kina i Rusija, a moglo bi biti i drugih.
Zatim, tu su milijarderi filantropi koji shvaćaju da je Katolička Crkva posljednja velika globalna institucija koja stoji na putu duginog plana svjetske društvene transformacije koji promiču desetljećima; ti su ljudi već smatrali prikladnim uliti milijune dolara u referendume o pobačaju u povijesno katoličkim zemljama, i nema razloga misliti da ne bi pokušavali iskoristiti svoje bogatstvo kako bi utjecali na rasprave prije glasovanja tijekom papinske međuvladavine, teorija da bi oblikovanje tih rasprava imalo odlučujući utjecaj na glasovanje kada su kardinali-elektori zatvoreni u konklavu.
Ti bi pritisci bili prisutni da se sadašnja pravila konklave ne mijenjaju. Ali otvaranje rasprava prije glasovanja za nekardinale, dok se prigušuju glasovi nekih od najmudrijih crkvenih starješina, sada ove pritiske čine mnogo vjerojatnijim.
A to se zaista ne bi smjelo dogoditi.
