Sinoda o sinodalnosti otvara se u Vatikanu 4. listopada i traje do 29. listopada – te će se poput ranijih, održati iza zatvorenih vrata, s pažljivo skrojenim informacijama predanih novinarima vezanih uz ono što će se događati.
To sugerira neizbježno pitanje: ako “sinodalna Crkva” koju papa Franjo želi, treba biti otvorena, transparentna stvar o kojoj često govori, je li sinoda iza zatvorenih vrata s čvrstom kontrolom protoka informacija najbolji način za njezino pokretanje?
Sveti je Otac objasnio način razmišljanja iza sinodskih postupaka informiranja, tijekom leta iz svog nedavnog posjeta Mongoliji.
Bilo je govora o livestreamingu sinode, ali Papa odlučno rekao “Ne”.
“Moramo čuvati sinodalnu klimu”, objasnio je. “Ovo nije televizijski program u kojem se priča o svemu. Ne, to je vjerski trenutak, vjerska razmjena.”
Na tiskovnoj konferenciji nekoliko dana kasnije, Paolo Ruffini, voditelj vatikanskog odjela za komunikacije, rekao je da će biti ograničen prijenos uživo – početna misa, razgovori dvojice dužnosnika sinode i nekoliko drugih događaja, ali nijedna od sjednica u kojima će sudionici iznositi svoje mišljenje.
Umjesto toga, objasnio je papa Franjo u zrakoplovu, novinari će dobivati informacije o postupku putem dnevnog sažetka koji priprema odbor na čelu s Ruffinijem. Neće identificirati nijednog govornika po imenu, objasnio je Franjo, ali će se skupina koji Ruffini vodi “s velikim poštovanjem odnositi prema govorima svake osobe i nastojat će ne ogovarati, već prepričavati stvari … koje su konstruktivne za Crkvu”.
Svakako se može podržati Papina želja da sinoda zadrži svoj karakter duhovnog događaja. Ali zašto bi imenovanje ljudi koji su govorili na sinodi bilo u suprotnosti s tim? Ne može li se svima koji su uključeni vjerovati da će reći ono što je “konstruktivno za Crkvu”? I koliko god Ruffinieva skupina savjesno radila svoj posao, ne miriše li cijeli postupak na pokušaj kontroliranja vijesti?
Na kraju, naravno, najveći praktični problem s planom je što nije praktičan. Ironično je da se sinoda, koja se ponekad opisuje kao završetak rada Drugog vatikanskog koncila – koji je nakon prve sjednice postao model otvorene komunikacije – održava u polutajnosti iza zatvorenih vrata.
Na svakom zasjedanju sinode bit će znatno više od 300 sudionika, a neki će bez ustručavanja nasamo popričati s novinarima – stvarajući tako podzemni protok informacija izvan onoga što pružaju službeni sažeci.
Čini se kako argument- da karakter sinode kao duhovnog događaja zahtijeva sjednice iza zatvorenih vrata- još snažnije odnosi na istinski svete događaje na programu poput mise i trenutaka molitve. Čudno je onda što sinodu predviđa prijenos baš tih stvari uživo, ali ne i sadržajnih rasprava.
U tom kontekstu, teško je izbjeći zaključak da je vođenje sinode u polutajnosti čudan način da se napreduje u stvaranju sinodalne Crkve u kojoj bi komunikacija među svim vjernicima trebala biti iskrena i transparentna. A to dalje sugerira kako ovdje temeljno pitanje nisu odnosi s medijima nego ekleziologija.
