Priprema Sinode o sinodalnosti ulazi u „kontinentalnu“ fazu. I ovaj trenutak otvara neka ozbiljna pitanja, posebice: Hoće li „Sinodalna” Crkva biti ispolitizirana, birokratizirana Crkva? Dok katolici koračaju sinodalnom stazom u neizvjesnu budućnost, zabrinjavajući znakovi sugeriraju da bi se to vrlo lako moglo dogoditi.
Najočitiji primjer je, naravno, njemački Sinodalni put. Dok je njemački projekt najpoznatiji po iznošenju stavova o stvarima kao što su seksualni moral i ukidanje celibata, vizija Crkve koja funkcionira na liberalnim demokratskim linijama kroz mrežu sinodalnih struktura i procesa mogla bi dugoročno biti još radikalnija. Vatikan je tu perspektivu smatrao dovoljno alarmantnom da opravda „Deklaraciju“ od prije nekoliko mjeseci u kojoj se naglašava da Nijemci ne mogu „prisiliti biskupe i vjernike da preuzmu nove načine upravljanja“.
Nijemci nisu sami. Prije tri godine, na primjer, Međunarodna teološka komisija, je problemu sinodalnosti posvetila nekoliko stranica zatupljujućeg žargona ocrtavajući sustav „struktura, procesa i događaja“. Nedavno je sinodsko savjetovanje u Luksemburgu predložilo stvaranje neovisnog, međunarodnog laičkog tijela koje će nadzirati reformu Crkve. (Imajte na umu da će luksemburški kardinal isusovac Jean-Claude Hollerich, koji smatra da crkveni nauk o homoseksualnosti „više nije ispravan“, biti „relator“ na Biskupskoj sinodi sljedeće godine o sinodalnosti, sa zadatkom sažeti njezina razmatranja.)
Dok su se ovi događaji odvijali, opasnost od politizacije i birokratizacije nije mogla proći nezapaženo. Urednička bilješka u Communio – u broju posvećenom sinodalnosti – delikatno je postavila problem: „Kako se razlikuje upravljanje Crkvom od upravljanja državom, čak i ako između ova dva poretka postoji istinska analogija?”. Otvorenije, Larry Chapp, pišući za „Catholic World Report“, podsjetio je na upozorenje Louisa Bouyera protiv „ekleziologije moći“.
Ovdje želim skrenuti pozornost na određene postkoncilske korijene onoga što se događa, osobito na duboku promjenu u razmišljanju o katoličkim laicima koja je prošla praktički neosporeno dok se događala ranih 70-ih.
Nekoliko godina ranije, Drugi vatikanski koncil napravio je veliki korak naprijed u razmišljanju Crkve o laicima proglasivši ih uključenima u „univerzalni poziv na svetost” prema kojem su „svi kršćani u bilo kojem stanju ili životnom staležu pozvani na puninu kršćanskoga života i do savršenstva ljubavi” (Lumen Gentium, 39)
Ništa manje značajno, Apostolska konstitucija je naučavala da su laici pozvani na apostolat izravno krštenjem i potvrdom, a ne delegiranim sudjelovanjem u apostolatu hijerarhije. Laici, kaže se, imaju „taj poseban poziv: učiniti Crkvu prisutnom i plodnom na onim mjestima gdje samo preko njih može postati sol zemlje”. (33)
Dakle, ovdje je se odalo povijesno priznanje katoličkim laicima i laičkom apostolatu. Međutim, u nekoliko kratkih godina, očito vođen latentnim klerikalističkim impulsom, „laički apostolat“ nestao je iz katoličkog rječnika, a stvarnost koju je predstavljao kao da je nestala iz katoličkog kolektivnog sjećanja. Odjednom je „laička služba“ bila u modi.
Isprva su službe otvorene laicima bile ograničene na lektora, kantora i izvanrednog služitelja pričesti; a nedavno je i kateheta dodan na popis. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, gotovo sve što laici čine pomažući oko svojih župa ili u drugim crkvenim sredinama počelo se nazivati službama.
Ovo obezvrjeđivanje časne titule terminološkom inflacijom moglo bi se činiti bezazlenim. Ali ne i posljedice prelaska s laičkog apostolata na službe u Crkvi. To uključuje naglasak, koji sada izgleda pokreće sinodalni hod, tj. odnosi se na uključivanju laika u crkveno odlučivanje i upravljanje, zajedno s uspostavom gustog sustava tijela i procesa koje nadzire nova sinodalna birokracija.
Laici mogu i trebaju biti uključeni u donošenje odluka i upravljanje. No, iako je Drugi vatikanski sabor rekao da laici imaju pravo izražavati svoja stajališta o crkvenim stvarima „preko institucija koje je Crkva uspostavila u tu svrhu” (Lumen Gentium, 37), šest desetljeća kasnije još uvijek čekamo te institucije. Sinode bi mogle dati odgovor.
No važno je uočiti neka nužna ograničenja te mogućnosti prije nego što stvari izmaknu kontroli, kao što se čini da se već događa u mjestima poput Njemačke i Luksemburga.
Pišući u izdanju „Communia“ o sinodalnosti, Nicholas Healy, koji predaje na Institutu Ivan Pavao II u Washingtonu, D.C., analitički je pristupio rješavanju problema. Dokumenti povezani sa Sinodom iz službenih izvora, napisao je, „prenose dojam teološki nedopustive demokratizacije upravljanja i dovode u pitanje naučiteljstvo Crkve”.
Poanta nije u tome da laici ne bi trebali imati što reći o takvim stvarima. Riječ je o tome da je, Healyjevim riječima, „ovlast poučavanja i upravljanja Crkvom sakramentalni dar. Ne primaju svi članovi Crkve ovaj sakramentalni dar”.
Laici bi doista trebali aktivnije sudjelovati u Crkvi, ali ne kao laičko Učiteljstvo ili kao birokratski službenici koji upravljaju sinodalnim aparatom. Laici imaju više nego dovoljno posla da odgovore na poziv Drugoga vatikanskog sabora da Crkvu učine „prisutnom i plodnom“ u svjetovnom okruženju. U međuvremenu, svaka istinska reforma u Crkvi mora započeti, kako kaže Healy, povratkom na „životvorni izvor crkvenog autoriteta… vjerno čuvajući neprocjenjivi Kristov dar koji je polog vjere”.
Nitko, ili gotovo nitko, nema namjeru namjerno politizirati i birokratizirati Crkvu. Ali što onda? U religijskom okruženju, kao i bilo gdje drugdje, takve se stvari često događaju, a da ih nitko ne primijeti dok ne bude prekasno.
Dakle, ako sada želimo kročiti sinodalnim putem, učinimo to svjesni naše temeljne odgovornosti kao članova Crkve; održavajući tijelo istine koje smo primili od onih koji su došli prije nas, dijeleći ga velikodušno s našim suvremenicima, i, kada vrijeme dođe, predajući ga netaknutog onima koji će doći poslije.
Politiziranje i birokratiziranje neće pomoći.
