Papa Benedikt XVI. često je govorio da, u današnjem skeptičnom i ciničnom svijetu, sveci daju uvjerljivije svjedočanstvo za istinitost kršćanstva od najsofisticiranijih argumenata. Stoga se treba zapitati zašto je Radni dokument (Instrumentum Laboris, ili IL) za listopadsku Sinodu o sinodalnosti praktički lišen referenci na svece, ili na crkvenu baštinu svetosti tijekom dva tisućljeća, ili na svete koji nas okružuju u ovom trećem tisućljeću “zajedničkog putovanja” (omiljena sinodalna fraza). Možda ima neke veze s prividnim nedostatkom interesa IL-a za cilj kršćanskog putovanja: vječnu radost unutar svjetla i života Svetog Trojstva, u tom beskrajnom slavlju koje 19. poglavlje Otkrivenja naziva Jaganjčevom svadbom.
To je tim čudnije što sinodalni proces, koji je u tijeku od 2021., njegovi upravitelji i zagovornici često predstavljaju kao izraz i razvoj Drugog vatikanskog sabora. Ipak, u Saborskoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi – jednom od njezina dva temeljna teksta – nalazimo cijelo jedno poglavlje o “Univerzalnom pozivu na svetost”, u kojem saborski oci uče da je svetost krsni poziv svakog kršćanina. Sveci nisu samo oni nadasve dobri ljudi koje Crkva časti titulom “sveti”. Svatko od nas mora postati svetac da bi ispunio svoju ljudsku i kršćansku sudbinu.
C.S. Lewis je anticipirao ovo koncilsko učenje kada je primijetio da bi se većina nas, iznenada uznesenih u nebo, vjerojatno osjećala pomalo neugodno. Zašto? Jer mi još nismo sveci. A sveci su, rekao je Lewis, oni koji mogu udobno živjeti s Bogom zauvijek. Kako sveci mogu tako živjeti? Jer, prema upečatljivoj slici istočnih crkvenih otaca, oni su “pobožanstvenjeni”. Dakle, cijela poanta kršćanskog “putovanja” je surađivati s Božjom milošću kako bismo izrasli u vrstu ljudi koji će se osjećati kao kod kuće na Jaganjčevoj svadbi: preplavljeni zahvalnošću za poziv, a ne osjećati se kao lutalice.
Drugi vatikanski sabor također je učio da je svetost posvuda oko nas. Uvjeren u tu istinu, Ivan Pavao II. reformirao je postupak kojim Crkva priznaje svece koje je Bog stvorio. U Apostolskoj konstituciji Divinus Perfectionis Magister iz 1983., Ivan Pavao promijenio je proces beatifikacije/kanonizacije iz pravnog postupka u znanstveno povijesno istraživanje. Stari proces nastojao je opovrgnuti svetost pojedinca predloženog za beatifikaciju ili kanonizaciju, pri čemu je poznati “Đavolji odvjetnik” djelovao kao neka vrsta post mortem tužitelja koji je iznosio slučaj protiv kandidata. Kad bi kandidat preživio ovu inkviziciju, njegova bi svetost ipak morala biti potvrđena čudom. U novom procesu koji je pokrenuo Ivan Pavao II., cilj je pokazati svetost kandidata kroz svjedočanstva svjedoka, kroz ozbiljnu, kritičku biografiju kandidata – a zatim, naravno, kroz potvrdno čudo.
Svrha racionalizacije procesa beatifikacije/kanonizacije bila je dati Crkvi više i različitih primjera onih koji su odgovorili na univerzalni poziv na svetost nego što je to bilo moguće prema starom procesu. Ivan Pavao je vjerovao da nam je potreban primjer svetaca – osobito svetaca našeg vremena – kako bismo živjeli svoj krsni poziv na svetost ovdje i sada. Sveci su, po njemu, naši najvažniji suputnici na hodočašću kršćanskog života. Sveci ilustriraju mnoge legitimne putove kršćanskog učenja. Sveci također pokazuju da ti različiti putovi imaju zajedničko podrijetlo – Isusa Krista, učitelja i model savršenstva – i zajednički kraj: zajedništvo s Trostruko svetim Bogom.
Ako će listopadska Sinoda o sinodalnosti doprinijeti evangelizaciji svijeta kojemu je svetost prijeko potrebna i ako će ubrzati reformu Crkve koja je u tijeku tako da katolicizam učinkovitije prikazuje takvu svetost, onda će Sinoda morati uzeti svece mnogo ozbiljnije nego što to čini njezin Radni dokument. Ako voditelji Sinode ne pozovu svoje skupine na diskusiju koja se temelji na putevima do svetosti koji su vidljivi u današnjem katolicizmu, dajući primjere onih koji su nedavno kročili ili sada kroče tim putovima, onda bi sudionici Sinode to trebali učiniti sami. Neka sinoda govori o tome što je ispravno s Crkvom, kao i o tome što nije u redu.
Jer ako “sinodalnost” nije njegovanje svetosti, onda je to institucionalno crkveno buljenje u prazno i skandalozno gubljenje vremena i novca.
Molitva
Bože, sveta Marija Magdalena vidjela je uskrsloga Spasitelja i prva javila učenicima radost uskrsnuća. Daj i nama, po njezinu primjeru i zagovoru, svjedočiti da je Krist živ te ga jednom ugledati kao Kralja vječne slave. Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.
