Nakon što je unutar strogih granica definiralo nepogrešivost papinskog nauka o vjeri i moralu, Prvi vatikanski sabor namjeravao je razmotriti paralelno pitanje ovlasti biskupa u Crkvi. No, Francusko-pruski rat prekinuo je Prvi vatikanski sabor 1870. godine; sabor nikada nije ponovno sazvan, pa je Drugi vatikanski sabor preuzeo zadatak dopunjavanja slike o tome tko vrši ovlast i kako u Crkvi.
Drugi vatikanski sabor to je učinio kroz dva dokumenta: svoju temeljnu dogmatsku konstituciju o Crkvi i dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi. Ovi tekstovi uče da su biskupi Crkve nasljednici apostola koje je postavio Krist; da biskupi čine “zbor” koji je nasljednik apostolskog “zbora” iz Djela apostolskih 15; i da taj “zbor”, s Papom kao glavom, ima “vrhovnu i punu vlast nad općom Crkvom”.
Drugi vatikanski sabor ispravio je neravnotežu u odnosu između pape i biskupa, koja se uvukla u katoličku teologiju i praksu od vremena Prvog vatikanskog sabora, poučavajući da su biskupi pravi Kristovi vikari u svojim mjesnim Crkvama, a ne puki podružnički upravitelji Katoličke crkve d.o.o., koji provode upute direktora iz Rima. To je slučaj jer biskupsko ređenje biskupu daje tri službe: učitelja, posvetitelja i upravitelja. Ispravno vršenje biskupske upravne vlasti ovisi o zajedništvu mjesnog biskupa s rimskim biskupom. Sama vlast je sakramentalna stvarnost koja se stječe primanjem svetog reda u najvišem stupnju.
Ova ključna učenja sada su dovedena u pitanje, pa čak i proturječena, raznim aspektima još uvijek nejasnog, ali ipak promjenjivog projekta sinodalnosti.
Dana 15. rujna 1965., papa Pavao VI. uspostavio je Sinodu biskupa koja bi se povremeno sastajala kako bi pomagala papi u upravljanju općom Crkvom. Ovo novo tijelo bila je sinoda biskupa, a ne parlament u kojem različiti staleži u Crkvi (kler, redovnici, laici) imaju ravnopravne uloge. Sinoda pape Pavla bila je, dakle, izraz učenja Drugog vatikanskog sabora o biskupstvu kao “zboru” koji upravlja Crkvom u zajedništvu s papom.
To se drastično promijenilo u listopadu 2023. i listopadu 2024., kada je “Sinoda biskupa” postala poznata kao “Sinoda”: tijelo sastavljeno od biskupa, redovnika, svećenika i laika, od kojih su svi imali pravo glasa i pravo odlučivanja. Članstvo ovog inovativnog tijela namjerno je osmišljeno kako bi se osigurala prisutnost dovoljnog broja glasova s “ispravnim” stavovima u sinodalnoj dvorani, a njegovo je djelovanje bilo pomno kontrolirano (neki bi rekli manipulirano) kroz proces tzv. “Razgovora u Duhu”.
Sada je kardinal Mario Grech, glavni tajnik Sinode, obavijestio svjetski episkopat da će novi trogodišnji sinodalni proces, koji će kulminirati u “Eklezijalnoj skupštini” 2028. godine, procijeniti provedbu Sinode 2023. i Sinode 2024. U toj “Eklezijalnoj skupštini” – izrazu bez presedana u katoličkoj tradiciji – biskupi će biti samo jedan od dijelova, a u pripremi za Skupštinu, biskupi bi trebali “pratiti” svoj narod, tj. ne voditi ga.
Tako se učenje Drugog vatikanskog sabora o ovlasti biskupa kao upravljačkog tijela Crkve, s papom i pod papom, nastavlja ozbiljno smanjivati.
Tu je i apostolska konstitucija iz 2022. godine, Praedicate Evangelium, koja preuređuje Rimsku kuriju. Prema tom tekstu, temelj upravljačkog autoriteta u kurijalnim odjelima (dikasterijima) je papinsko imenovanje na službu, i točka, a ne upravljački autoritet sakramentalno dodijeljen svetim redom. Kada su se kardinali Crkve u kolovozu 2022. sastali kako bi raspravili nove strukture Kurije, kardinal George Pell postavio je pitanje kardinalu Gianfrancu Ghirlandi, SJ, glavnom utjecaju na Praedicate Evangelium: “Znači li to da bi redovnica ili laikinja mogla biti prefektica Dikasterija za biskupe?” Kardinal Ghirlanda je nehajno odgovorio: “Oh, to se nikada ne bi dogodilo.” Na što je kardinal Pell ispravno odgovorio: “Pitanje, Vaša Eminencijo, nije hoće li se to dogoditi; pitanje je može li se to dogoditi.”
U toj razmjeni, kardinal Pell bio je autentični glas Drugog vatikanskog sabora. Kardinal Ghirlanda, sa svoje strane, bio je glas apsolutističke papinske autokracije, izobličenja ekleziologije karakterističnog za neka katolička razmišljanja između Prvog i Drugog vatikanskog sabora. Drugi vatikanski sabor odlučno je odbacio katolički carizam, uvodeći korekciju u Crkvenom samorazumijevanju koju su i Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. smatrali jednim od velikih postignuća Sabora.
U crkvenim previranjima proteklih dvanaest godina bilo je mnogo ironija. Oživljavanje papinske autokracije među katoličkim progresivcima i posljedična degradacija biskupa zasigurno je jedna od najupadljivijih – i najzabrinjavajućih.
