Vaše Eminencije, Vaše Ekselencije,
Mi katolički svećenici, znanstvenici i akademski građani, pišemo Vama povodom najnovijeg dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere, Deklaracije „Fiducia Supplicans“, koji je prouzročio mnoge dvojbe među vjernim pukom tijekom božićnog vremena.
Kao što je poznato, relevantni dio svjetskog episkopata je Deklaraciju praktički odbacio, zbog očitog prekida sa Svetim pismom i Tradicijom Crkve. Dvadeset biskupskih konferencija, deseci pojedinih prelata, pa čak i kardinali na najvišim položajima, poput kardinala Müllera i kardinala Sarah, izrazili su nedvosmislen osuđujući sud o ovoj Deklaraciji. Isto su učinile i bratovštine katoličkog klera iz Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Australije. Nikada u povijesti Katoličke crkve dokument rimskog Učiteljstva nije doživio tako snažno odbacivanje.
Doista, unatoč izričitoj reafirmaciji tradicionalnog nauka Crkve o braku, ispada da je pastoralna praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Tolikoj suprotnosti da je dokument prihvaćen od nekolicine episkopa i klerika koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu doktrine o spolnom moralu. Poruka koji izriče ova nova Deklaracija mnogo je više u skladu s programom i idejama onih koji doktrinu žele promijeniti, nego sa samom doktrinom za koju se i u dokumentu tvrdi da je nepromjenjiva.
Dokument učinkovito pokušava uvesti razdvajanje između doktrine i liturgije s jedne strane i pastoralne prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: zapravo pastoralna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastoralna djelovanje čini nešto što ne odgovara doktrini, ono što se zapravo predlaže je protivno doktrini.
Blagoslov para (bilo liturgijski ili pastoralni) je znak odobravanja njihove veze. Konkretnom gestom blagoslivlja se nešto što je prirodno, pa stoga ima učinak, koji se ne može umjetno promijeniti nekakvim dokumentom. Blagoslov kao takav, univerzalnim jezikom čovječanstva, uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.
Dakle, konkretan znak koji se daje promjenom značenja blagoslova pred cijelim svijetom, jest da bi neregulirani parovi, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice.
Činjenica da su iz čina isključene druge značajne i slučajne okolnosti poput vremena, mjesta ili ukrasa poput cvijeća i svadbene odjeće ne mijenja prirodu čina, budući da središnja i bitna gesta ostaje. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva “ograničenja” vrijede i koliko dugo traju.
Činjenica je da sada svećenik udjeljuje blagoslov dvoje ljudi koji se predstavljaju kao par i to kao par definiran svojim objektivno grješnim odnosom. Stoga – bez obzira na namjere i tumačenja dokumenta, ili objašnjenja koja svećenik može pokušati dati – ova će radnja biti vidljiv i opipljiv znak promjene doktrine koja je u suprotnosti s tradicionalnom doktrinom.
Sjetimo se da se tradicionalna doktrina o ovoj temi smatrati nepogrješivom, budući da je nedvosmisleno potvrđena Svetim pismom i Tradicijom, univerzalnom i neprekinutom tradicijom, ubique et semper. I mora se zapamtiti da je ovo doktrina naravnog zakona, koja ne dopušta nikakve promjene.
U praksi, vjernici neće biti ni svjesni suptilnih teoretskih opravdanja koja donosi Deklaracija, a još manje onih koji su dodani u nedavnom pojašnjenju Deklaracije. Poruka koja je zapravo poslana i koju će se Božji narod i cijeli svijet neminovno registrirati je sljedeća: Katolička crkva je konačno evoluirala, i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.
Ova situacija u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, prelata, znanstvenika i običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, posebno kardinali ili biskupi, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, sigurno će se sve više pojačavati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, a sablazan je za sve vjernike, a prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj zbrci nikako ne mogu snaći i obraniti: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“ (Mt 18,6).
Posvećeni službenici i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari: „A opet, ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ez 33, 6).
U svjetlu gore navedenog, gorljivo vas molimo da:
(1) Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu ovog dokumenta u svojoj biskupiji.
2) Izravno zamolite papu da hitno povuče ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim pismom i sa sveopćom i neprekinutom predajom Crkve.
U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i hrabre predanosti povjerenom Vam Božjem narodu, znak vjernosti pravom poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć za samog pape, rječit “bratski ispravak”, koji mu je hitno potreban u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako žurno djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.
