U kolovozu 2023. obilježava se trideseta obljetnica izdanja enciklike „Veritatis Splendor“, velike enciklike Ivana Pavla II. o sjaju istine. Napisana je da potakne obnovu katoličke moralne teologije i označi povratak klasičnim katoličkim korijenima. Enciklika „Veritatis Splendor“ temelji se na nekoliko jednostavnih uvjerenja. Ukratko rečeno: istina postoji, sviđalo se to nama ili ne. Mi ne stvaramo istinu; nalazimo je, a nemamo mogućnosti promijeniti je prema svom ukusu. Istina nas možda neće učiniti ugodnima, ali nas čini slobodnima. A spoznati i živjeti istinu oplemenjuje naš život. To je jedini put do trajne sreće.
Kako godine prolaze, čini se da kriza istine, čak i unutar Crkve, raste. Naše doba je doba kazuistike i ironije, a ne pravog intelekta i karaktera. Danas je mudrost enciklike „Veritatis Splendor“ potrebnija nego ikad.
Uobičajeno je, čak i među ljudima koji se identificiraju kao katolici, pretpostaviti da je moralno vodstvo Crkve u biti nametanje pravila, pravila koja rađaju neku vrstu farizejstva i “isključivanja“ inače pristojnih, dobronamjernih ljudi. Ali to je pogrešno. To je pogreška koja radikalno pogrešno shvaća suštinu katoličkog nauka. To je također jedna od najvećih prepreka širenju vjere.
Papa Ivan Pavao II. je to znao. Tako je prvo poglavlje njegove enciklike meditacija o susretu Isusa s bogatim mladićem (usp. Mt 19,16-26). Bogati mladić želi ući u vječni život, a to je, piše Ivan Pavao II., polazište Isusova nauka o tome kako treba živjeti kao kršćanin. Drugim riječima, kršćanski moral je traženje zajedništva s Bogom, što je naša istinska sreća, cilj našeg ljudskog postojanja. Moralna pravila, zakoni i zapovijedi postoje i važni su. Ali imaju vrijednost jer ukazuju na nešto mnogo dublje: kako živjeti da bismo rasli u kreposti i postigli puninu života.
Ova istina – da kršćanski moral nije gomila mrtvih legalističkih pravila, već put do trajne sreće – bila je ključna tema službe Ivana Pavla II. Isus dolazi otkriti čovjeku njegovo pravo dostojanstvo. On oslobađa čovjeka s istinom Evanđelja, slobodnim da po milosti postane ono na što Bog poziva čovječanstvo: kćeri i sinovi u radosti njegove ljubavi. Zbog toga je Ivan Pavao II. pozvao na duboku obnovu katoličke moralne teologije, i načina na koji se kršćanski moralni nauk prezentira vjernicima i svijetu. Želio je da Crkva povrati svoj žar u potvrđivanju da nema bogatijeg života od onoga koji se živi u punini istine.
Upravo u ovome – dok Crkva predstavlja moralno vodstvo – suočavamo se s novim i ozbiljnim izazovima. Ironično, autoritarni legalizam vrlo je živ u katoličkom životu, iako više ne izgleda kao rigoristička, tj. “konzervativna“ varijanta prošlosti. Moralni minimalizam u ime “suosjećanja“ jednako je smrtonosan za život vjere kao i legalistički maksimalizam.
Mnogi moralni teolozi prošlog stoljeća, uključujući ljude poput Bernarda Häringa, smatrali su da uvode Crkvu u moderno doba istražujući nove moralne granice. U praksi su, međutim, “rješavali“ problem teških moralnih zapovijedi eliminirajući neka pravila i stvarajući dvojbe o tome je li ova ili ona zapovijed primjenjiva u svakom slučaju ili postoji neka iznimka od pravila koja su se prije činila apsolutnima.
Enciklika „Veritatis Splendor“ ostaje tako važna zato što smo zarobljeni lažnim rivalstvom između moralne istine, s jedne strane, i ljudske slobode i ispunjenja, s druge strane. To možemo elaborirati u tri točke:
Prvo, tekst enciklike nas snažno podsjeća da istina, uključujući moralnu istinu (ono što dugujemo bližnjemu; što nas vodi k Bogu ili od njega), ima objektivnu dimenziju. To nije isključivo funkcija kulturnih i osobnih okolnosti. Određene moralne istine – Deset Božjih zapovijedi, osnovne odredbe naravnog zakona – uvijek ostaju važeće. Objektivnost moralne istine daje nam mjesto na kojem stojimo u palom svijetu koji nas prečesto prisiljava na svoja zla djela. Kada Crkva uči da se neke stvari nikada ne smiju činiti, ona upućuje poziv na buđenje. Naša sloboda nije besciljna. Ne služi sama sebi. Stvoreni smo sa sposobnošću za slobodu kako bismo se mogli ujediniti s istinom – u djelovanju kao i u mišljenju.
Biti potpuno čovjek znači živjeti u istini. Stoga klerik (ili kardinal, ili papa) ne postupa milosrdno ako kaže, iz pogrešne želje da pomogne nekome tko se bori s teškim izborom, „Sve dok ti je srce na pravom mjestu, Bog će razumjeti”. Ili: „Oslobađam vas zakona u ovom slučaju“. Ili još gore: „Zakon je pogrešan i treba ga promijeniti”. Nijedan klerik, nijedan kardinal i nijedan papa nema moć oprati grešan izbor u moralno prihvatljiv izbor. Pokušavajući to učiniti, zapravo čini ozbiljnu nepravdu. Griješi i protiv milosrđa, jer pogoršava problem krađom istine od osobe kojoj želi pomoći.
Drugim riječima, pratnja ispravno shvaćena, uvijek je mudra pastoralna strategija. Ali odredište putovanja – putovanja koje dijele klerik i penitent – važno je… pogotovo ako ih put vodi preko litice. Intrinzično zla djela uvijek uključuju odbijanje Boga. To je nauk samog Isusa: „Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom“ (Mt 5, 19).
Pravi put do sreće nije ublažiti zakon, već prepustiti se Božjoj moći i obećanju njegove milosti.
To dovodi do drugog razloga za trajnu vrijednost enciklike „Veritatis Splendor“. Katolički moralni nauk je spasonosan. On je središnja točka za naviještanje Evanđelja i širenje radosne vijesti. Ipak, ova radosna vijest, Kristov novi zakon ljubavi, ni na koji način ne umanjuje Božje zapovijedi. Ivan Pavao II. to kaže ovako:
„Kada apostol Pavao sažima ispunjenje zakona u zapovijedi ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi (usp. Rim 13, 8-10), on ne slabi zapovijedi nego ih ojačava, budući da otkriva njihove zahtjeve i njihovu težinu. Ljubav prema Bogu i bližnjemu ne može se odvojiti od obdržavanja zapovijedi Saveza obnovljenog u krvi Isusa Krista i u daru Duha. Svojstveno kršćanima je da se radije pokoravaju Bogu nego ljudima (usp. Djela 4, 19; 5, 29) i prihvaćaju čak i mučeništvo kao posljedicu, poput svetih muškaraca i žena Starog i Novog zavjeta koji se smatraju takvima jer su dali svoje živote radije negoli izvršili djelo protivno vjeri ili kreposti“. (Veritatis Splendor, br. 76)
Katolička vjernost moralnim istinama – osobito kada su druge kršćanske zajednice ušutjele ili se jednostavno predale neprijateljskoj kulturi – učinila je Crkvu vitalnim svjedokom istine u vremenu konfuzije. Mnogi koji danas žele živjeti vjeru svjesno prihvaćaju težinu katoličke vjere – i to često u okolnostima kada nisu sigurni da uopće mogu živjeti u skladu s tim zahtjevima. Oni u tim učenjima prepoznaju glas Isusa Krista i povjerenje Crkve u autoritet moralne istine.
Da ponovim, rješenje za teške moralne izbore nije ponovno pisanje ili ukidanje zakona. Umjesto toga, trebamo priznati da sami ne možemo učiniti ništa bez Božje milosti. Slobodu nam nije dao Bog da bismo sami mogli redefinirati što je dobro ili zlo, nego da bismo mogli slobodno odgovoriti na njegovu ponudu prijateljstva. Ovo nije popularno stajalište. Nikada se ne bismo trebali zavaravati misleći da smo, samo zato što živimo u demokraciji, sigurni od prezira i “blagog“ progona zbog poštivanja stvarnosti objektivne istine. Niti bismo trebali zamišljati da nacija gotovo beskonačnih potrošačkih izbora i novih prava na samoodređenje predstavlja istinsku kulturu slobode.
Kao što papa Ivan Pavao II. piše:
„Totalitarizam proizlazi iz negiranja istine u objektivnom smislu. Ako nema transcendentne istine, u poslušnosti kojoj čovjek postiže svoj puni identitet, onda nema sigurnog načela za jamčenje pravednih odnosa među ljudima. Osobni interes klase, grupe ili nacije neizbježno bi postavio osobe u opoziciju jedne prema drugima. Ako netko ne priznaje transcendentnu istinu, tada sila moći preuzima vlast i svaka osoba teži u potpunosti iskoristiti sredstva koja joj stoje na raspolaganju kako bi nametnula vlastite interese ili vlastito mišljenje, ne obazirući se na prava drugih“. (Veritatis Splendor, br. 99)
Treći i posljednji razlog za snagu enciklike je sljedeći. U enciklici „Veritatis Splendor“, Ivan Pavao II. ponovno je potvrdio klasično katoličko shvaćanje odnosa između objektivne istine o dobru i zlu, i kako pojedinačna osoba tu istinu primjenjuje u vlastitom životu. On naglašava ono što je uvijek bilo katolički nauk: Savjest pojedinca nikada se ne može suprotstaviti objektivnoj moralnoj istini, kao da su savjest i istina dva konkurentna i autonomna načela za moralno odlučivanje.
Takvo pogrešno gledište bi „predstavljalo izazov samom identitetu moralne savjesti u odnosu na ljudsku slobodu i Božji zakon… Savjest nije neovisna i isključiva sposobnost odlučivanja što je dobro, a što zlo” (Veritatis Splendor, br. 56). Umjesto toga, „savjest je primjena zakona na određeni slučaj” (Veritatis Splendor, br. 59). Savjest se treba oblikovati prema objektivnom moralnom zakonu, tako da se „istina o moralnom dobru, kako je ta istina objavljena u zakonu razuma, praktično i konkretno priznaje sudom savjesti” (Veritatis Splendor, br. 61).
Kada je Ivan Pavao II. izdao encikliku „Veritatis Splendor“ prije tri desetljeća, vrlo brzo izazvao je kritike niza “naprednih“ (modernih) teologa. Oni su (sasvim ispravno) uvidjeli da će njihovi napori – da se katolički moralni nauk prilagode “humanijem“ i “suosjećajnijim“ standardima, pri čemu se moralne istine mogu razvijati tijekom vremena, u odnosu na povijesne i kulturne okolnosti – biti odbačeni.
Oni od njih, koji su danas ostali još uvijek u Crkvi, traže načine kako izbjeći nauk enciklike, reći da je možda bio koristan u prošlosti, ali povijest je krenula dalje, a društvene znanosti zahtijevaju reviziju katoličke misli. U velikoj mjeri današnje rasprave unutar Crkve – o pitanjima spolnog identiteta, spolnog ponašanja, pričesti za rastavljene i ponovno civilno vjenčanih, naravi obitelji – jednostavno ponavljaju prikladne dvosmislenosti i fleksibilne pristupe istini koje enciklika „Veritatis Splendor“ snažno potkopava. Činjenica da je ovim raspravama dopušteno da procvjetaju, da doslovno “naprave nered“ i zbune vjernike, jedna je od najžalosnijih oznaka trenutnog pontifikata (pape Franje).
Ali sjaj istine ne može se sakriti. On je uvijek autentičan, uvijek je nov. Dugoročno, enciklika „Veritatis Splendor“ pamtit će se dugo nakon što se zaborave mnoga druga djela papa i političara.
Bit će zapamćena zbog jednog jednostavnog razloga: Ono što se govori u njoj je istina.
