Kako bi proslavio petnaest godina svog papinstva, Ivan Pavao II. je pristao na televizijski intervju s talijanskim novinarom Vittoriom Messorijem, međutim Ivan Pavao II. je u posljednji trenutak otkazao televizijski intervju, no rekao je Messoriu da još uvijek želi pismeno odgovoriti na njegova pitanja. Pisani intervju objavljen je, bez izmjena, pod nazivom Prijeći prag nade (naslov je predložio sam Papa) i postao je međunarodni bestseler.
Gledajući unatrag, knjiga je bila nevjerojatno pronicljiva. Manje od četiri godine nakon pada komunizma, Ivan Pavao II. prepoznao je da su zapadni konzumerizam i ateizam daleko veće prijetnje nego što je komunizam ikada bio. Iz suvremene recenzije oca Ian Boyda:
Jedna od zanimljivijih značajki knjige je Papin ambivalentan stav prema zapadnom svijetu. Govori o borbi protiv Boga na Zapadu i tvrdi da je život i misao Zapada kroz tri stoljeća karakterizirala “sustavna eliminacija Boga”. Čak je i marksistički kolektivizam pod kojim su on i njegov narod pretrpjeli takve poteškoće, odbačen s prezirom kao ništa više od “jeftine verzije” ovog istog antireligijskog plana. Više od toga, on zapadni konzumerizam vidi kao silu moćniju od komunizma u potkopavanju vjere i tradicionalnog morala. U isto vrijeme, usprkos brojnim spominjanjima potrebe za evangelizacijom konzumerističkog društva Zapada, kritičan je prema društvenim pokretima koji pokušavaju preuzeti tu zadaću: po njegovom mišljenju, oni koji su uključeni u intenzivan dijalog sa suvremenom kulturom su u stalnoj opasnosti da budu njome preplavljeni, i u svakom slučaju, budući da je individualna svetost ključ svakog učinkovitog djelovanja, nijedno društveno djelovanje nema nikakvu vrijednost ako ne proizlazi iz molitve. O strategijama evangelizacije suvremene kulture gotovo da nema riječi. Po ovom pitanju, kao i po svim ostalim, njegovo razmišljanje ostaje beskompromisno nadnaravno. U odlomku velike elokvencije on kaže da svaku civilizaciju, pa tako i zapadnu, spašavaju samo njeni skriveni sveci, a zatim ponosno navodi žrtve nacističkih logora smrti i komunističkih gulaga kao heroje našeg stoljeća.
Lekcije za danas su jednostavne i jedva da ih je potrebno objašnjavati. Upozorenja Ivana Pavla II. o granicama “intenzivnog dijaloga sa suvremenom kulturom” svakim se danom dokazuju neuspjesima aktualnog papinstva. A njegova poticajna obrana vjere u ovom intervjuu predstavlja značajan kontrast s ozloglašenim intervjuima pape Franje sa Scalfarijom.
Neodređenost Ivana Pavla II. o specifičnostima njegove ‘nove evangelizacije’, ali inzistiranje na njenom čvrstom utemeljenju na vjeri i molitvi, također je znakovita. Sadašnji pokret za tradicionalnu latinsku misu — koji jedva da je postojao 1994. — može se smatrati potpuno u skladu s onim što je Ivan Pavao II. mislio. U tihom svjedočenju obitelji koje ponovno prihvaćaju katoličku tradiciju i nastoje živjeti životom svetosti, doista, možemo uočiti tračak nade za Zapad i njegovu budućnost.
