„Slijedite znanost“. Koliko često danas čujemo tu frazu? Štoviše, koliko često se tih nekoliko riječi pretpostavlja kao naredba— odnosno kao zaključni argument?
I da, najčešće izdavatelj ove naredbe je netko iz sekularne ljevice. I zašto ne? Uostalom, naredbe za mnoge na sekularnoj ljevici dolaze kao nešto sasvim normalno.
Izvršitelji naredbi imaju tendenciju zaboraviti nešto što je G. K. Chesterton vrlo dobro razumio. Znanosti, podsjetio nas je Chesterton prije jednog stoljeća, nikada nije bilo namijenjeno da ima završnu riječ. Nikada nije trebala biti sve i kraj svega. Što se toga tiče, sumnjam da je Chesterton mogao zamisliti da će znanost ikada diktirati javnu politiku.
Za G. K. Chestertona, znanost jednostavno nije bila ništa više od alata ili igračke. Zapravo, smatrao je da znanost treba biti samo oruđe ili igračka.
Znanost kao oruđe ili kao igračka? Je li Chesterton više volio jedno od drugog? Naravno da jest. I naravno da biste bili u pravu kada biste pogodili da je gledao znanost kao igračku. Za Chestertona je znanost kao igračka bila znanost koja je „plemenita“. Igračka je, naposljetku, imala „daleko veće filozofsko značenje” od pukog alata. Zašto? Jer, za Chestertona i njegovo poimanje osjećaja radosti, igračka je imala vrijednost sama po sebi, dok je alat imao vrijednost samo za neku drugu svrhu.
Drugim riječima, igračka je cilj, dok je alat samo sredstvo za postizanje cilja, a ne nužno i dobar cilj. Chesterton je jednom zamolio svoje čitatelje da pomisle na čekić i kućicu za lutke, ili na alat i igračku. Naravno, znanost je imala veze i s čekićem i s kućom za lutke. Ali znanost nikada nije mogla biti majstor koji je koristio alate od kojih je napravljena kuća za lutke. Niti znanost nikada ne bi mogla biti dijete koje se igra s kućicom za lutke.
Ono što je Chesterton pokušavao sugerirati jest da znanost ne bi trebala imati „naravni autoritet“ nad alatom – ili nad situacijom. Samo čovjek bi trebao imati takav autoritet.
Pišući početkom dvadesetog stoljeća, Chesterton je bio itekako svjestan – i vrlo zabrinut – da se čovjek „odriče“ ovog autoriteta. Uoči Velikog rata bio je prilično zabrinut da je „moderni čovjek“ postao prilično spreman stati po strani i dopustiti alatu poput znanosti da diktira što treba učiniti samo zato što se to moglo učiniti, znanstveno govoreći.
Chesterton nije bio protivnik tehnologije. Nije namjeravao poreći važnost i vrijednost bilo kojeg znanstvenog dostignuća od telefona do „motornog automobila“. Pa, možda je sumnjao u različita znanstvena dostignuća, uključujući i telefon i „motorni automobil“. U konačnici, nije mu bilo važno hoće li ljudi razgovarati telefonom ili kroz rupu u zidu, sve dok su ljudi govorili „razumno”.
Priznao je da bi automobil mogao biti vrlo korisna, čak i „odlična“ stvar. Zapravo, mislio je da bi takav stroj mogao biti i alat i igračka. Njegova stvarna zabrinutost bila je da osoba za volanom možda nije sjajan čovjek, nego je možda „strašan čovjek”. I to je bila njegova poanta o alatima ili igračkama, ali posebno o alatima.
Isto bi se moglo reći i za putnički vlak. Sam vlak nije nužno bio „užasna stvar”, ali bi kondukter mogao biti „užasan čovjek”.
Chesterton nije vidio ništa loše u čeličnim šipkama i željeznim kotačima, sve dok čelik ne „zaslijepi oči” i sve dok željezo ne „uđe u dušu”.
Putnik? Još jednom, nema ničeg lošeg u putovanju željeznicom, sve dok nečiji um ne „putuje utabano” – i sve dok te utabanosti nisu dovele ljude sve do toga da ih „uspavaju obećanja znanosti”.
Pišući početkom dvadesetog stoljeća, Chesterton je svoju zabrinutost oko obećanja – i primata – znanosti ograničio na ono što bi znanost, kao oruđe, mogla izgraditi ili stvoriti. Ali njegove misli i brige bi se mogle primijeniti na druge namjene u slučaju alata kao što je znanost.
To nas vraća na današnju ponovljenu zapovijed da „slijedimo znanost”. Ono što ovdje imamo je znanost kao alat vrlo različite vrste. I, još jednom, problem nije sama znanost, već oni koji koriste znanost u vlastite – i vrlo različite – svrhe. To bi bila državotvorna, a ne mehaničko – građevinska svrha.
Stoga se poput G. K. Chestertona moramo brinuti za one koji mnogo više od igračke koriste znanost kao alat. Ako je Chesterton pronašao razloge za brigu u vezi korištenja i potencijalne zlouporabe alata za ubrzavanje komunikacije i putovanja, imamo dovoljno razloga za zabrinutost kada se stvarno koristi i zlouporabi znanosti za jačanje moći države, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini.
Danas je naredba „slijedite znanost“ savršeno sredstvo za ubrzavanje centralizacije vladine moći u svrhu borbe protiv COVID – a 19. Sutra će nam biti naređeno da slijedimo znanost kako bismo pobijedili ono što danas nazivaju ‘klimatske promjene’.
Ako je Chesterton mislio da ima razloga za zabrinutost zbog toga što su se „moderni ljudi” njegovog vremena priklonili znanosti, imamo više nego dovoljno razloga za zabrinutost danas zbog toga jer „slijedimo znanost“. Dakle, što bi trebalo učiniti umjesto toga? Kako je to bio slučaj u Chestertonovo vrijeme, tako bi trebao biti slučaj i danas. Uvijek je bolje slijediti zapovijedi (Božje) nego slijediti naredbu da „slijedimo znanost”.
