Kliše je danas reći da su se seksualni običaji “promijenili“. Iako nije pogrešno reći da su se seksualne norme “promijenile“, ovakav reformirani jezik ima tendenciju zamagljivanja onoga što se stvarno dogodilo.
Ispitujući različite komponente filozofije koja pokreće zagovornike seksualne revolucije, kao i mnoge katoličke progresivce, dobar sažetak njihovih različitih prijedloga je jednostavno ovaj: cjelokupno područje ljudske seksualnosti ne smije biti regulirano zakonom. Spolni čin je, da tako kažem, “zona bez zakona”. Iako se takav stav rijetko reklamira (još uvijek je previše radikalan za većinu ljudi), a pažljivo istraživanje progresivne misli – i sekularne i katoličke – otkriva da je ovaj izraz, zapravo, točan sažetak.
Drugim riječima, cjelokupno područje tradicionalnog moralnog razmišljanja i pravila koja ono nameće korištenju ljudske seksualnosti treba eliminirati. Treba ga zamijeniti slobodnim izborom nesputanim ničime što je zapadna misao do sada priznavala kao zakon.[1]
Ideja da ljudskom seksualnošću ne bi trebala upravljati čvrsta, nepromjenjiva načela najlakše je vidljiva u sekularnoj misli. Desetljećima smo slušali tvrdnje kako su tradicionalne moralne norme koje se tiču seksualnosti puritanske, licemjerne, nadahnute muškom dominacijom i/ili ženskom potiskivanjem, usmjerene na “kontrolu” (shvaćenu kao loša stvar), pretvarajući žene u “tvornice beba“, i vraćanje društva u način razmišljanja prije “prosvjetiteljstva“. Rezultat je da sve ovo trebamo prepustiti ljudskoj slobodi. Muškarci i žene koji postanu punoljetni mogu sami donositi odluke o takvim stvarima.[2]
Seksualnu revoluciju možemo istraživati i analizirati, ispitujući tko može sudjelovati u spolnim odnosima, uzimajući u obzir različite kategorije odnosa između sudionika (ljubavnik, veza za jednu noć, itd.) i okolnosti vezane uz taj čin (u braku, neoženjen) i otkrit ćemo da ne postoji ništa što bi se moglo nazvati zakonom za upravljanje bilo kojom situacijom. Cijelo područje je određeno “slobodnim izborom“, koji je i samo određeno svim “normama”“ koje je sudionik odabrao za sebe, u potrazi za drugim samoizabranim, nenormalnim razumijevanjem “ispunjenja“ ili jednostavno zadovoljenja nagona.
Nema okolnosti u kojima se spolni čin može smatrati nemoralnim zbog prirode sudionika, samih čina ili okolnosti koje okružuju čin. Nikakav argument koji tvrdi da je određeni spolni čin reguliran trajnom normom ovdje neće imati valjanost—osim ako sudionik nije izabrao tu određenu normu.
Moramo biti jasniji i svjesniji značaja ovog pomaka. Kliše je danas reći da su se seksualni običaji “promijenili“. Iako nije pogrešno reći da su se seksualne norme “promijenile“, ovakav reformirani jezika ima tendenciju zamagljivanja onoga što se stvarno dogodilo. Mogao bih, primjerice upotrijebiti analogiju, hodati ulicom i promijeniti smjer za pet stupnjeva lijevo ili desno. To bi također bila “promjena“. Ali to bi bio vrlo loš i manjkav opis onoga što se dogodilo sa seksualnim normama.
Uzeli smo norme koje su upravljale ljudskom seksualnošću tijekom cijele povijesti Zapada i potpuno smo ih preokrenuli. A sada nas nove “norme“ – zapravo nepostojanje istih – tjeraju da idemo u suprotnom smjeru od prije. Nove “norme“ su 180 stupnjeva u suprotnom smjeru u odnosu na prijašnje.
Sve što nije bilo u redu i što se kao takvo priznavalo prije dvije generacije, sada je ispravno: razvod nakon kojeg slijede ponovni brakovi, preljub, suživot među nevjenčanima, blud, kontracepcija, masturbacija i homoseksualizam. Malo nas doista razmišlja o svim implikacijama ovoga; a ovdje ću spomenuti samo dvije implikacije.
Prvo, dok su tradicionalne zabrane bile jasno usmjerene na očuvanje stabilnosti obitelji, sadašnje norme mogu logično rezultirati samo uništenjem tradicionalne obitelji. Kako ide seksualni moral, tako nestaje i obitelj.
Drugo, ako su “progresivci“ i nove “norme“ u pravu, jasna je implikacija da su kršćanske denominacije, a Katolička Crkva ponajviše, stoljećima aktivno obmanjivale cijelu ljudsku rasu o najvažnijim normama ljudskog moralnog postojanja.[3] S obzirom na dubinu i širinu takve kolosalne pogreške, zašto bi itko slušao što Crkva ili kršćani danas govore? Nadalje, treba li Crkva učinkovito priznati navodnu pogrešku? Utoliko je zbunjujuće kada se shvati da oni kršćani koji zagovaraju radikalni zaokret prema modernom gledištu vjeruju da će takva promjena učiniti Crkvu “vjerodostojnijom”!
Vrijedno je napomenuti da je ovaj fenomen uklanjanja moralnog zakona, općenito, u izravnoj suprotnosti s onim što se događa u gotovo svakom drugom aspektu života. U posljednje dvije generacije svjedočili smo velikom broju zakona koji reguliraju naše ponašanje gotovo u cijelosti. Usporedite, na primjer, gdje smo danas u usporedbi sa 60-ima u vezi sa zakonima koji reguliraju zdravstvenu skrb, privatnost (isključujući područje seksualnosti), gospodarstvo i obrazovanje. Općenito, jasan je obrazac podvrgavanje ljudskog ponašanja propisima. Politički, to se najčešće prevodi u federalne propise. Dakle, seksualna revolucija ima još jednu neobičnu crtu jer poziva na ukinuće moralnih zakona u društvu, ali istovremeno umnožava propise u drugim sferama života.
Također, još jedno pojašnjenje je na redu. Neki bi mogli biti zbunjeni tvrdnjom da područje seksualnosti postaje “zona bez zakona”. Nema li, zapravo, sve više zakona koji nas ovdje ograničavaju? Postoji mnoštvo zakona koji nam govore da ne možemo ograničiti pobačaje, da moramo besplatno osigurati kontracepciju o državnom trošku, da moramo dopustiti i zaštititi “istospolne brakove“, transrodnost i nova “seksualna prava“. Ne čini mi se da tvrdnja o “slobodi od zakona“ vrijedi u području seksualnosti.
Sve je to nedvojbeno točno, ali zapravo nije u suprotnosti s tvrdnjom. Postoji doista mnogo novih zakona, ali svi su osmišljeni kako bi osigurali da seksualnost ne bude regulirana nikakvim ispravnim i objektivnim seksualnim normama. Zakoni su tu da očuvaju “zonu bez zakona“ od mogućih upada zakonodavaca, izvršne vlasti i sudova. Na primjer, zakoni koji obvezuju pristup kontracepciji o javnom trošku očito su tu kako bi promicali njihovu upotrebu, kako bi osigurali da se sudionicima u spolnim odnosima poštuju njihovi slobodni izbori bez neugodnosti trudnoće i djeteta.
Razmotrimo sada katoličku verziju problema, za koju se na prvi pogled čini da nema nikakve veze s progresivizmom. Imamo Katekizam ispunjen zabranama protiv svega što je seksualna revolucija legalizirala: razvod, suživot, blud, masturbacija, homoseksualizam, “istospolni brak” i transrodnost. Dok neki katolički “progresivci“ imaju zajednički cilj sa svojim sekularnim kolegama, katolički kontekst zahtijeva (barem do određenog stupnja) da ti ljudi napreduju sa subjektivnim pristupom prema istom cilju. Bilo bi previše jednostavno promicati sekularnu agendu bez stida. Još gore, takav pristup čini nemoral prilično transparentnim; bilo bi očito da je cilj bio jednostavno preokrenuti niz normi koje su postojale stoljećima. Mnogi katolici na to nisu spremni, ili barem nisu spremni to učiniti tako otvoreno. Nova teologija koja se ovdje razvila zapravo nije toliko nova, kao što smo čuli o njoj nakon Drugog vatikanskog koncila.[4] Jedan od problema s njom je taj što je sadržajno ispunjena beskrajnim raspravama o tome tko je točno prihvaća, a uz to, u njoj ima mnogo nerazjašnjenih pojmova.[5]
Podsjetimo se da je encikliku „Veritatis Splendor“ sv. papa Ivan Pavao II. napisana kao odgovor na razvoj nove vrste devijantne moralne teologije koja negira postojanje obvezujućeg, trajnog zakona koji se tiče ljudske seksualnosti. Različite škole mišljenja koje je enciklika iz 1993. odbacila u konačnici su bile u oštroj suprotnosti sa stvarnim crkvenim naukom. Poanta je da ove različite škole, poznate pod različitim nazivima kao što su: “teorija temeljnih opcija“, konzekvencijalizam”, proporcionalizam, relativizam i teleologizam, idu u istom smjeru labavljenja konkretnih normi ljudskog ponašanja. Sve one podržavaju ono što se zove „gradualizam (postepenog) zakona“, prema kojem nijedan univerzalni zakon ne upravlja moralnim ponašanjem u svim situacijama.
Drugim riječima, ovakav pristup ne negira samo crkvene norme, nego kaže da se ljudi mogu naći u situacijama u kojima ne mogu ispuniti sve zahtjeve zakona. To uključuje, u određenoj ili drugoj mjeri, prihvaćanje kršenja normi. Često se postavljaju kvalifikacije, zahtijevajući da se katolik prvo posavjetuje sa svećenikom – a zatim, naravno, s vlastitom savješću. Ali, na kraju dana, osoba bira koja će norma upravljati vlastitim ponašanjem tog dana; sve dok obeća da će pokušati dosegnuti normu Crkve u nekoj budućoj (iako neodređenoj) točki. Očito, oko ovoga se danas više ne može održati rasprava, iako je u postalo jasno da je ovo korišteno od strane Waltera Kaspera i većine njemačkih biskupa (i mnoštva drugih diljem svijeta) koji su se zalagali za davanje pričesti razvedenima i ponovno vjenčanima pod određenim okolnostima. Od onih koji su slijedili ovu opciju očekivalo se da ispitaju svoju savjest uz pomoć svećenika kako bi utvrdili jesu li njihovi trenutni postupci najbolje što mogu učiniti. Ali suština je bila da će sami izabrati. Moralni zakon ne bi bio odbačen, strogo rečeno, nego bi bio postavljen kao dugoročan cilj, a ne kao neposredni vodič i tumač čina.
Kada se u pojedinačnim slučajevima prave “teološki izleti“, i kada se radi o stvarnom praktičnom izboru djelovanja koju treba učiniti, moralni zakon ne vodi ovu katoličku osobu više nego njezinog svjetovnog partnera koji slijedi relativističku normu. Ovo može izgledati grubo, ali su slučajevi skoro identični. Stvarnost u oba slučaja je da osobom koja djeluje pod takvim normama, zapravo na neko neodređeno vrijeme djeluje po zakonu vlastitog izbora. Kao što su Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. mnogo puta jasno naglasili, ovaj je pristup nespojiv s onim što Crkva uvijek naučavala. Crkva uči da određene povrede spolnih normi predstavljaju težak grijehu i podliježu pokajanju i obraćenju u trenutku kada su počinjene. Crkva ni na koji način ne može dopustiti da ne sankcionira postupke koji suštinski krše njezine moralne i sakramentalne norme.
Gledajući prema naprijed, točnije prema sastancima Biskupske sinode koji će se održati u Vatikanu u listopada, pretpostavit ću što nas očekuje. (Drugi su to učinili i vjerujem da to vjerojatno najbolje rade stručnjaci kanonskog prava.) U konačnici, ako stvari krenu loše, moguća rješenja ovisit će o pravovjernim biskupima i kardinalima, barem tako piše u Zakoniku kanonskog prava. Samo želim naglasiti jednu prilično uznemirujuću mogućnost. Papa Franjo je u enciklici „Amoris Laetitia“ iznio dvosmislen stav koji jednako jasno nije zabranio pričest razvedenima i ponovno vjenčanima, i činilo se da je stvorio mogućnost za tu opciju. Četvorica kardinala su ga zamolila da pojasni stajalište Crkve, rekao je da to neće učiniti, a zatim je podržao pristup argentinskih biskupa, Očito je odškrinuo vrata za promjene. Ipak, treba napomenuti da je Katekizam Katoličke Crkve ostao nepromijenjen.
Ali što ako trenutna Sinoda završi sljedeće godine izdavanjem dokumenta, koji bi u biti imao isti ili sličan pristup nizu seksualnih pitanja koje je papa prethodno imao u vezi s pričešćivanjem rastavljenih i ponovno vjenčanih? Iako se ne bi mijenjao Katekizam, cjelokupna doktrina Crkve o spolnosti, braku i obitelji mogla bi se potkopati i preokrenuti drugim metodama, kao što bi bilo izdavanje nejasnog dokumenta, odbijanje davanja konačnog tumačenja, zatim davanja dopuštenja argentinskim ili njemačkim biskupima i drugima da ga tumače kako oni odaberu – pristup za koji mislim da bi jasno odveo Crkvu u (barem) praktični raskol. Sve pristaše mogle bi poreći da nitko nije promijenio katolički nauk, ali znali bi da to nije istina. Mislim da bi to Katoličku Crkvu, u biti, učinilo sličnom sadašnjim glavnim protestantskim denominacijama ili Anglikanskoj zajednici, u kojoj se nitko ne može složiti oko prirode braka, obitelji ili seksualnog morala.
Više pozornosti treba posvetiti tome koliko se sve ovo već čini “normalnim“ i koliko će taj osjećaj ravnodušnosti postati još gori. Nismo li se već navikli da su neki biskupi i kardinali pravovjerni, a drugi nisu? I ne odražava li se to već u našem prihvaćanju da neki župljani imaju katoličke stavove, dok drugi imaju suprotne stavove? Ne upijaju li sve to mlađi katolici? Dakle, krivovjerstvo – držati se suprotnog nauka od onoga što Crkva uči – nije više velika stvar. Papa Franjo već javno kaže da se ne boji raskola. I teško je vidjeti da će se u budućnosti doista obračunati s tim biskupima zbog onoga što rade već danas.
Uistinu ne volim javno kritizirati Papu, ali moram reći da je ovo jedan od najgorih rezultata njegova načina upravljanja Crkvom. Mladi katolik je naveden da shvati da se latinske mise u njegovoj župi moraju zabraniti odlučnom papinskom intervencijom, ali kardinali mogu redovito iznositi krivovjerna stajališta bez ikakvih posljedica. Mnogi to desetljećima rade. Da, Papa je službeno kritizirao njemačke biskupe i Sinodalni put, ali oni i drugi mogu protumačiti nedostatak djelovanja kao neku vrstu ravnodušnosti prema uvredi. Prije samo tjedan dana nekoliko je njemačkih biskupa najavilo da će dopustiti liturgijske blagoslove “istospolnih zajednica” u svojim crkvama. Opet, koje lekcije usvajaju mladi katolici?
Svi mi trebamo više govoriti protiv onoga što nam se događa pred očima. Dok sam odrastao, bilo je nezamislivo da se katolici koji se izjašnjavaju i prakticiraju vjeru suprotstavljaju katoličkom moralnom nauku o spolnosti i obitelji. Biskup koji bi to učinio bio bi smijenjen, i to brzo, ako se javno ne pokaje! Sada se možemo zapitati hoće li ikada biti poduzete stegovne mjere protiv biskupa i kardinala koji promiču krivovjerne stavove. Molimo svi usrdno za Svetu Majku Crkvu u ovoj Korizmi i nakon nje.
[1] Ova rasprava pretpostavlja tomistički pristup definiciji prava. Prihvaća razliku između naravnog i ljudskog zakona. U većini slučajeva, članak označava dio zakona koji upućuje na naravni zakon, a ljudski zakoni utemeljeni su na naravnom pravu.
[2] Netko bi mogao biti u iskušenju pomisliti da bi zakoni protiv silovanja ovdje bili pravna iznimka, ali nisu. Zabrana silovanja nije umetanje ostatka starijeg morala, iako ju je taj moral uvijek osuđivao. U slučaju silovanja, ono što se krši nije striktno seksualna norma, već norma protiv nasilja općenito i pravo žene na izbor. Ako uzmemo u obzir tipičan slučaj silovanja, čin bi se u svim slučajevima smatrao dobrim da je postojao pristanak. Slično tome, zakoni koji zabranjuju seksualne odnose odrasle osobe s maloljetnicima spadaju u širi obrazac prema kojem zakon tretira maloljetnike drugačije u mnogim slučajevima zbog njihove percipirane nesposobnosti donošenja odluka kao odrasle osobe u određenoj dobi. Opet, pod pretpostavkom pristanka, isti čin počinjen s nekim dva dana prije osamnaestog rođendana u svim bi slučajevima bio u redu tri dana kasnije.
[3] Seksualne norme nazivam najvažnijim normama pod pretpostavkom da ništa ne može biti važnije za ljudski procvat od stabilne obitelji u društvu, što je tvrdnja koja je još uvijek u potpunosti podržana svakim iskrenim proučavanjem dokaza. Društva ili zajednice u kojima obitelj uglavnom ne postoji mjesta su gdje cvjetaju sve ljudske patologije. Nikakav vladin program ili trošenje novca ne može spasiti takve zajednice.
[4] Teološki, čini se da je to karakteristika papinstva pape Franje. To je ponovno pojavljivanje agende iz kasnijih šezdesetih i sedamdesetih, ali sada s očiglednim zagovornikom na Petrovoj stolici.
[5] Nakon izdavanja enciklike „Veritatis Splendor“ postalo je gotovo duhovito slušati stalne pritužbe teologa koji inzistiraju na tome da kritike sv. pape Ivana Pavla II. o proporcionalizmu, konzekvencijalizmu, relativizmu i teleologizmu ne predstavljaju kritike bilo kojeg modernog teologa. Niti jedan od ovih modernih teologa nije se mogao prepoznati u papinom opisu teoloških škola (mišljenja). (Pretpostavljam da bismo svi trebali sažalijevati papu. Protratio je cijelu encikliku kritizirajući modernističke teološke škole koje nisu imale pravih sljedbenika?) Ovu istu šaradu vidjeli smo uvijek iznova. Kada je Kongregacija za nauk vjere izdala svoju prvu direktivu (uredbu) o teologiji oslobođenja, opet nam je rečeno da je Kongregacija sve krivo shvatila, da zapravo nitko nije na pozicijama koje se kritizira. Otprilike isto se događa i danas. Svi teolozi ismijavaju svaku kritiku svojih teorija, tvrdeći da se čini da kritičari zapravo ne “kuže“ što zapravo govore.
