Jučer smo pisali kako su bolnice u Belgiji, pod formalnim upravljanjem redovničke zajednice, odbile zahtjev Svete Stolice, odnosno čak i samoga pape, da prekinu s izvršavanjem eutanazije svojih pacijenta. Da podsjetimo, u priopćenju su izjavili kako i dalje stoje iza “svoje vizije o eutanaziji zbog duševnih boli kod pacijenata kojima život inače nije ugrožen” i da “odlučno vjeruju” da je ta praksa kompatibilna s učenjem Katoličke Crkve. Također su ustvrdili da je odluka “proizašla iz kršćanskog okvira mišljenja” i kako uvijek “uzimaju u obzir pomake i evoluciju unutar društva”.
Čini se, dakle, da su belgijski katolici koji sjede u upravnom odboru bolnice Milosrdne braće uvjereni kako znaju više o moralnoj teologiji nego Sveta Stolica. Drugim riječima, odbacuju autoritet Katoličke Crkve u ovome, a vjerojatno i u drugim stvarima.
Svatko tko podržava eutanaziju i omogućuje eutanaziju ipso facto nije katolik.
Što će se sada dogoditi? Nadam se da će Vatikan brzo djelovati kako bi prekinuo vezu između redovničke zajednice i organizacije koja koristi njeno ime, te da će zabraniti organizaciji da upotrijebi riječ katolik u bilo kojoj literaturi. Međutim, ništa od toga neće biti lako. Postoji i mogućnost da se crkvene vlasti pokušaju osloboditi laika u bolničkom vodstvu i ponovno ga katoliciziraju nametanjem novog upravnog odbora. Što god se dogodilo, bit će to težak i prljav posao, a u njega će se morati uključiti i odvjetnici, kanonski i građanski. Bit će to dugotrajan posao, ali nažalost nešto s čim se Crkva mora suočiti.
I ne smije biti dijaloga.
Zašto?
Ovo je još jedan primjer zašto pozivi na “dijalog” s lijeve strane, pogotovo vjerske lijeve strane, gotovo uvijek predstavljaju taktički potez za normaliziranje krivovjernog učenja ili ponašanja.
U ovom trenutku, trebali biste biti potpuno blesavi da ovo protumačite na neki drugi način. Što točno žele ovakve grupacije, poput onih koje djeluju unutar Milosrdne braće osim priznanja da izričito ili barem implicitno, imaju prihvatljivo stajalište? Ne može biti onog “slažemo se da se ne slažemo” kompromisa po pitanju eutanazije. Već i sam ulazak u dijalog je previše i nešto što si Crkva ne može priuštiti kada je riječ o ovakvim ozbiljnim pitanjima.
Ipak, slučaj u Belgiji je samo vrh ledenog brijega.
Još veća opasnost prijeti od pokreta za prihvaćanje homoseksualnog ponašanja koji dolaze iz različitih crkvenih krugova širom svijeta. Vrlo utjecajan isusovac, otac James Martin, predvodi ovaj udar na crkveno učenje i brzo je postao glasnogovornik pokreta, osobito nakon objavljivanja svoje najnovije knjige Izgradnja mosta: Kako Katolička crkva i LGBT zajednica mogu ući u odnos poštovanja, suosjećanja i osjetljivosti.
Nakon što je dobio javnu kritiku od kardinala Roberta Saraha, koji svakako drži do katoličkog nauka o seksualnosti, otac Martin je odgovorio kako kardinal ne razumije da knjiga ne niječe katoličko učenje, već samo poziva na “dijalog”.
Zvuči poznato.
Isusovac bez oklijevanja surađuje s New Ways Ministry, disidentskom katoličkom skupinom koja se, između ostalog, zalaže za istospolni brak. Zapravo, časna sestra koja je utemeljila grupu podržala je Martinovu knjigu, te čak napisala preporuku za poleđenu knjige, ustvrdivši da otac Martin “pokazuje kako se krunica i dugine boje mogu mirno susresti“. Još gore, oca Martina biskupi sada redovito pozivaju da drži govore na raznim bogoslovijama i sjemeništima po Americi.
S druge strane, možda je sve ovo zapravo normalno stanje u Katoličkoj Crkvi danas. Dva kardinala – uključujući i jednog kojeg je papa Franjo imenovao da vodi Vatikanski ured za obitelj – podržala su Martinovu knjigu i poziv na dijalog.
Ovakvo stanje neće samo od sebe proći i bojim se da će kulminirati na nadolazećoj Sinodi za mlade, gdje će bez sumnje na dnevnom redu biti i pitanje prihvaćanja homoseksualaca. A biskupi i kardinali će provesti tjedan dana raspravljajući o tome, sve dok na kraju sam papa ne bude primoran donijeti svoj konačan sud u nekoj novoj post-sinodalnoj pobudnici. Ali što možemo, do sada smo se valjda već naviknuli na ovakav modus operandi.
