(Znali su biti svojeglavi, naprasiti, pa čak i neposlušni)
“Kliči Gospodinu, sva zemljo! Služite Gospodinu u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!”, kaže psalmist. Čemu toliko oduševljenje? Kao što znamo, najčešći naziv za kršćansku poruku je “radosna vijest”. U Starom zavjetu, prema knjizi proroka Izaije, glasnik radosne vijesti navješćuje mir, najavljuje kraj progonstva i dolazak kraljevstva Božjeg. U Novom zavjetu radosna vijest znači, pored ostalog, govor o Isusovom životu, djelovanju i učenju, a posebno govor o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Jednostavno rečeno, radosna vijest navješćuje spasenje i početak boljeg života.
“Radost” je vrlo primamljiva riječ. Svaki čovjek želi biti radostan i to nije ništa neobično. Ali s druge strane riječ “radost” je vrlo neodređena i može imati različita značenja. Svi ljudi ne promatraju radost na jednak način, a nerijetko se shvaćanje radosti promijeni više puta tijekom jednog ljudskog života. Prema tome, samo po sebi nije jasno u čemu se radost sastoji i na koji se način postiže. Odgovora, kao što znamo, ima mnogo. Nažalost, riječ “radost” može biti izvor neslaganja, a ponekad čak i velikih sukoba među ljudima. Mnogi su pokušavali – i još uvijek pokušavaju – silom ili prijevarom ostvariti svoje viđenje sretnog društva, sretne obitelji, sretnog čovjeka.
U svakom slučaju, radost predstavlja veliki izazov u ljudskom životu. Možda je jedan od najvećih izazova upravo prepoznati istinsku radost, prihvatiti je i ostvariti na ispravan način. Na putu u Obećanu zemlju Židovi su bili na velikim kušnjama i više puta su ozbiljno iznevjerili Boga koji ih je oslobodio velike nevolje. Isus Krist je pomogao tolikim ljudima, pokazao im je što trebaju činiti da bi zadobili Božju naklonost, pa je čak “za nas bezbožnike i grešnike umro”, kako to kaže apostol Pavao. Ipak, unatoč svemu tome, ljudi su ga ostavili, izdali su ga i na kraju su ga ubili.
Prema tome, nije nimalo lako ostvariti istinsku radost u svome životu. Mnogo je krivih puteva, a samo je jedan pravi! Ipak, u svemu tome nismo sami. Postoje osobe koja nam mogu pomoći, koje nam mogu pokazati pravi put, koje nas mogu ohrabriti, ali i opomenuti kad je to potrebno, koje nas mogu razuvjeriti kad nismo u pravu i prosvijetliti nas kad nas pritišće sumnja. Mi kršćani vjerujemo da je ovdje riječ o osobama koje su poslane od Boga.
Najveći glasonoša radosne vijesti je, naravno, Isus Krist koji je rekao: “Ja sam Put i Istina i Život” (Iv 14,6). U užem smislu Božji poslanici su proroci i sveti ljudi, dok je u širem smislu svaki kršćanin pozvan svjedočiti vjeru u Isusa Krista i tako pomoći onima koji ne vjeruju, ali i onima čija je vjera ozbiljno narušena: “Besplatno primiste i besplatno dajte!”. U današnjem Evanđelju Isus šalje svoje učenike prvo k onima koji su im najbliži – Židovima – a tek onda poganima koji Boga još nisu upoznali.
To je poruka i nama – kao kršćani pobrinimo se prvo za članove naših obitelji, za našu rodbinu, prijatelje, braću i sestre u Kristu – a onda pođimo strancima i onima koji ne žive s nama ili žive daleko od nas. Isus šalje svoje učenike prvenstveno Židovima koji su njega – ali i njegove učenike – napustili i iznevjerili. Slično traži i od nas. Samo tako pokazati ćemo kolika je naša ljubav, naše milosrđe i snaga našeg kršćanskog karaktera.
Međutim, biti Božji poslanik velika je odgovornost. Veličina odgovornosti temelji se na veličini onoga koji šalje, a to je Bog, i veličini poslanja, a to je učiniti Kristovim učenicima sve narode, kako je to Isus rekao apostolima u Matejevom evanđelju. Tako veliki pothvat niti jedan čovjek ne može učiniti sam, već mu je potrebna Božja pomoć. Zato Isus svojim najbližim učenicima kaže: “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Prije nego što je Isus izgovorio riječi ohrabrenja i prije nego što je apostole učinio svojim poslanicima, apostoli su iskazali poslušnost prema svome učitelju – krenuli su kamo im je naredio – i poniznost – ničice su pali pred njega.
Prema tome, nitko ne može biti Božji poslanik ako nije spreman preuzeti veliku odgovornost, biti poslušan Božjoj riječi i ponizan pred Božjom voljom. Je li to jednostavno? Nije. Znamo da su Božje namjere bile teško razumljive i takoreći neprihvatljive mnogim prorocima i apostolima. Napokon, nije li i Isus Krist doživio svu težinu svoga poslanja kad je rekao: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša” (Mt 26,39).
Ipak, svoju molitvu Isus je zaključio sljedećim riječima: “Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti” (Mt 26,39).
Riječi poslanja Isus nije rekao svojim učenicima odmah na početku – kad ih je pozvao da ga slijede i kad su mu se oni dobrovoljno pridružili – već je to učinio poslije njihove dugotrajne i naporne priprave. U čemu se sastojala priprava apostola za njihovo poslanje? Odgovor je vrlo jednostavan – u druženju s Isusom Kristom. Kakvo je bilo to druženje? Bilo je to druženje koje se pamti za sva vremena.
Evo nekoliko vrlo znakovitih i poučnih napomena. Isus nije izabrao za apostole vjerske ili političke velikodostojnike, već laike, tj. pripadnike vjerničkog puka koji su se bavili svjetovnim zvanjima, pa su tako neki bili ribari, a neki carinici. Premda će apostolska služba kasnije biti posebno posvećena, valja naglasiti da je Isus od početka svoga djelovanja pokazao posebnu naklonost upravo prema “običnim” ljudima koji će kasnije postati nosioci značajnih promjena u tadašnjem Rimskom carstvu.
Apostoli su bili šarolika skupina. Bili su to ljudi različitih zanimanja, različite dobi i različitog karaktera. Nisu uvijek bili jedinstveni među sobom, dok im je najveći izazov bio njihov učitelj – Isus Krist. Ipak, premda ga nisu uvijek razumijeli, nikad ga nisu u potpunosti napustili – osim jednog. Griješili su.
Znali su biti svojeglavi, naprasiti, pa čak i neposlušni. Ali – i to je važno istaknuti – bili su iskreni kako u svojim vrlinama tako i u svojim slabostima. Nisu bili grešnici koji su se predstavljali kao pravednici. Nisu bili farizeji i zato ih je Isus volio. Imao je u njih veliko povjerenje zato jer su ga odlučili slijediti s najboljim namjerama.
Premda je ponekad bio ljut na svoje učenike, Isus je bio strpljiv zato jer je znao koga je pozvao – nesavršene ljude koji će jednog dana biti spremni zajedno činiti mnoga djela u Božje ime i uz Božju pomoć: propovijedati, liječiti bolesne i činiti brojna čudesa. Amen!
Sa stranice dominikanci.hr
