„Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga“ (Dj 2, 38).
Sv. Petar ovim riječima završava prvu propovijed o kršćanstvu, snažno propovijedajući Isusovu smrt i uskrsnuće. Mnoštvo je znalo što se Isusu dogodilo prije pedeset dana, jer ih sv. Petar podsjeća da su i oni sami sudjelovali u njegovoj smrti. Od dana Pedesetnice, Crkva je stalno rasla, s kršćanima koji su lomili kruh u svojim domovima, sljedeći nauk apostola i iskazujući milosrđe prema potrebitima.
Nacrt za obraćenje je bio postavljen, a Crkva se proširila kroz stil propovijedanja koji je usavršio sv. Pavao obilazeći sinagoge u gradovima istočnog Sredozemlja u kojima se govorio grčki. Vidimo u Djelima apostolskim da se obraćao židovskim obraćenicima, iako je postigao mnogo veći uspjeh među bogobojaznim poganima, koji su vjerovali u Boga Izraelova, ali su ostali neobrezani. Prepoznali su Isusa kao ispunjenje Božjeg plana da izlije svoje svjetlo na pogane, što će se ispuniti njihovim obraćenjem.
Sv. Pavao je uputio prvi javni apel poganoj publici u Ateni, pozivajući se na grčke pjesnike i ukazujući na Božju providnost za sve ljude. Mnogi ljudi govore o ovom govoru na Areopagu kao o neuspjehu, iako nam Djela apostolska govore da su se mnogi obratili. Pavlov pristup nastavit će se s ranim apologetima, poput Justina Mučenika, koji je napisao apologiju (obranu) kršćanske vjere koja pokazuje poveznice između kršćanstva i grčke filozofije (i rimskog ideala vrline). Ovaj će pristup i dalje biti privlačan onima s više intelektualnih sklonosti, koji su tražili istinu usred moralne i duhovne zbrke antičkog svijeta.
Unatoč tim ranim uspjesima, sinagoge su brzo prekinule kontakt s ranom Crkvom i Rimsko Carstvo je započelo aktivan, iako sporadičan, progon. Morao je postojati drugi način da Crkva nastavi rasti, a odgovor je dolazio osobnim svjedočenjem vjere. Pristup ranih kršćana primijetili su i mnogi pogani, i čudili se tome.
Sociolog Rodney Stark primijetio je u svojoj knjizi The Rise of Christianity da je kršćanska hrabrost pred smrću posebno privukla pozornost pogana. Kršćani ne samo da su bili spremni umrijeti za svoju vjeru za vrijeme progona, već su također prihvatili rizik od bolesti kako bi se brinuli za bolesne, čak i kada bi ih obitelji napustile. Brinuli su se za siromašne, kršćane i pogane, i ponašali su se dostojanstvenije prema ženama, djeci i robovima, uključujući i napuštenu novorođenčad.
Kršćani su očito vjerovali u nešto moćnije od bilo kojeg mita ili filozofije i dokazali svoju vjeru svojim djelima.
Obraćenje je započinjalo kroz osobne odnose: obiteljske veze, susjede i kolege. Mike Aquilina opisuje ovu dinamiku rasta Crkve: „Međutim, uobičajena je priča o prijateljstvu. Nije bilo, koliko znamo, govora o evangelizacijskim metodama ili institucionalnim programima u podzemnoj Crkvi … čini se da su kršćani obratili svijet jednostavno tako što su se sprijateljili sa svojim susjedima i ustrajali u prijateljstvu” (Friendship and the Fathers: How the Early Church Evangelized, str. 243 – 244).
Usprkos progonu i ismijavanju kao marginalne skupine, čiji su pogledi bili u suprotnosti s prevladavajućim etosom drevne kulture, Crkva je rasla. Ljudi su htjeli nešto više u životima. Tražili su smisao i svrhu izvan onoga što su mitovi i misteriozni kultovi mogli ponuditi i pronašli sreću koja je iskrenija od materijalnog zadovoljstva. Mogli su vidjeti da kršćani imaju nešto što im nedostaje. Promatrali su to svaki dan i počeli postavljati pitanja, a Isusa su upoznali kroz razgovore s kršćanima.
Kad bi pogani bili spremni na krštenje, dovodili bi ih pred mjesnog svećenika da ih se ispita o vjeri, ako su se smatrali spremnima, postajali bi katekumeni, započinjući ozbiljnije vrijeme pripreme kroz pouku, molitvu i moralni rast. Nakon godine učenja o nauku Crkve, tada bi ih ispitao biskup, a oni bi započeli još intenzivnije razdoblje čišćenja tijekom korizme kako bi se pripremili za primanje sakramenata tijekom Vazmenog bdjenja. Tek tada su novoobraćenici mogli biti pripušteni punini misnog i zajedničkog života unutar Crkve.
Osobno svjedočanstvo kršćana djelovalo je kao sredstvo obraćenja čak i u teškim okolnostima. Takvim svjedočanstvom pružamo drugima oko nas primjer uzora, unatoč tome što naša kultura počinje sve više nalikovati antičkom svijetu, izgubljenom i zbunjenom, tražeći veću svrhu. Kao kršćani (katolici), možemo ponuditi smjernice, ali prije toga sami moramo postati pravi Kristovi svjedoci živeći drugačijim načinom života.
