Socijalističko rješenje neprihvatljivo za radnike
3. Da se zlo izliječi, socijalisti raspiruju zavist siromašnih prema imućnima. Oni zahtijevaju da se dokine privatno vlasništvo te mjesto njega uvede zajedničko vlasništvo pod općinskom ili državnom upravom. S ovakvim prenošenjem privatnog vlasništva na zajednicu, da se jednako razdijele koristi i dobra među građane, vjeruju da će se zlo radikalno iskorijeniti. No ta teorija ne samo da ne može riješiti napetosti, nego će škoditi samim radnicima, a povrh toga ona je iz mnogih razloga nepravedna jer nameće nasilje zakonitim vlasnicima, izvrće dužnost države i brka sav društveni poredak.
4. Stvarno – to se lako može uvidjeti – svatko tko vrši kakav koristan rad, prvotno nastoji da stvar stekne i učini je svojom prenijevši je u privatno vlasništvo. Naime, ako tko svoje sile i svoju marljivost daje drugomu, čini to da sebi stekne ono što mu je potrebno za život. Za uloženi trud ima ne samo istinito i potpuno pravo tražiti plaću, već primljenu plaću može upotrijebiti kako mu je volja. Ako malo troši, može nešto i prištedjeti. Da tu ušteđevinu bolje osigura, može je uložiti u posjed. Takav posjed nije zapravo ništa drugo nego sama plaća koja je dobila drugi oblik. Zato će tako kupljeno zemljište biti isto tako vlasništvo radnika kao i plaća koju je stekao radom. U tome upravo leži vlasništvo i pokretne i nepokretne imovine.
Kad, dakle, socijalisti žele privatnu imovinu učiniti zajedničkom, pogoršavaju stanje svih radnika, jer im oduzimaju slobodu ulagati plaću te ih onemogućavaju da povećaju svoje obiteljsko imanje i poboljšaju vlastito stanje.
5. Još gore, oni predlažu lijek koji se očito protivi pravednosti, jer je narav dala čovjeku pravo da privatno posjeduje stvari kao svoje. U tome se zapravo sastoji najveća razlika između čovjeka i ostalih vrsta životinja. Životinje ne vladaju samima sobom. Njima ravna i upravlja dvostruki prirodni nagon, koji im s jedne strane podražava tu aktivnost i razvija sile, a s druge strane potiče i ograničava sve njihove pokrete. Jednim nagonom brane sebe i svoj život, a drugim čuvaju svoju vrstu. Jedno i drugo postižu lako na taj način da se služe stvarima koje su im na dohvatu i koje ih okružuju. One dalje ne mogu jer ih vode sjetila i pojedine stvari koje sjetilima zamjećuju.
Sasvim je drugačija ljudska narav. Čovjeku je dana u punini sjetilna narav, sa svim svojim vlastitostima. U tom pogledu čovjeku nije ništa manje dano nego bilo kojoj vrsti životinja, tj. da se služe prirodnim dobrima. Ali sjetilna narav koju čovjek u punini posjeduje ne samo da ne obuhvaća cijelu ljudsku narav nego je mnogo niža od ljudske naravi i stvorena je da se toj ljudskoj naravi pokorava. Duh, odnosno razum, je ono što se u nas ističe i što upravo čovjeka čini čovjekom i po čemu se potpuno razlikuje od životinja. I upravo zato što je razuman, čovjeku treba priznati više od puke upotrebe zemaljskih dobara, što je zajedničko svim živim bićima; a to nije ništa drugo negoli pravo na privatno vlasništvo, i to ne samo na vlasništvo onih stvari koje se upotrebom troše nego i onih koje su trajne naravi.
Privatno vlasništvo je naravnog prava
6. To ćemo bolje uočiti ako ljudsku narav u sebi dublje promotrimo. Čovjek naime svojim umom obuhvaća bezbroj stvari. Budući da je gospodar svojih čina, čovjek se po Božjem zakonu i pod upravom Božje providnosti slobodno odlučuje i sam sobom ravna. Zato može odabrati stvari za koje drži da će mu biti od najveće koristi, ne samo u sadašnjosti nego i u buduće. Odatle slijedi da čovjek mora imati ne samo zemaljske plodove nego i vlasništvo same zemlje, jer vidi da od plodova zemlje sebi stječe sve ono što će mu biti potrebno u budućnosti. Potrebe se svakog čovjeka neprestano obnavljaju, tako da se ono što je danas bilo zadovoljeno sutra javlja kao nova potreba. Narav je dakle morala dati čovjeku nešto stalno što će uvijek trajati i odakle bi se mogao nadati neprekidnoj sigurnosti. Takvu trajnu sigurnost može dati jedino zemlja sa svojim plodovima.
I nema razloga da se općenito pribjegava državnoj upravi, jer je čovjek stariji od države. Zato je morao imati svoje naravno pravo da brani svoj život i tijelo i prije negoli je postojala ikoja država.
7. To što je Bog cijelom ljudskom rodu dao zemlju da je uživa i koristi nipošto ne može škoditi privatnom vlasništvu. Kaže se da je Bog dao zemlju cijelom ljudskom rodu, no time nije rečeno da bi on htio da svi zajedno njome vladaju, već jedino to da u početku nijedan dio zemlje nije pojedincu doznačen u posjed, nego da je Bog ljudskoj vještini i uredbama naroda prepustio da odrede privatno vlasništvo pojedinca. Uostalom, makar je zemlja i razdijeljena među pojedince, ona ipak ne prestaje služiti općem dobru, jer nema nekoga tko se ne bi hranio onime što polja donesu. Oni koji nemaju posjeda, nadoknađuju to radom, tako da se doista može ustvrditi da se sav način kojim se stječe hrana i uzdržavanje sastoji u radu što ga tko ulaže bilo na svojem zemljištu bilo u kakvu korisnu vještinu za koju napokon prima plaću, i to opet od mnogostrukog ploda zemlje.
Odatle ponovno slijedi da privatno vlasništvo odgovara ljudskoj naravi. Stvari naime koje se traže za održavanje života, a osobito za njegovo usavršavanje, daje zemlja u velikom obilju, ali ona toga po sebi ne bi mogla davati bez obrađivanja i ljudske brige. Čovjek ulaže sposobnosti uma i svoje tjelesne sile kad stječe prirodna dobra. Time istovremeno sebi pripaja onaj dio vremenitih stvari koje je obradio. U obrađena prirodna dobra kao da je utisnuo neki svoj lik. Zato je posve pravedno da on taj dio posjeduje kao svoj, i nikome nije dopušteno krnjiti to njegovo pravo.
Privatno vlasništvo sankcionirano božanskim i ljudskim zakonima
8. Snaga tih dokaza je tako čvrsta da se valja čuditi što se s njima ne slažu neki uskrisitelji zastarjelih mišljenja, koji pojedincu dopuštaju da se služi zemljištem i raznim plodovima prirode, ali posve niječu da i kao vlasnik ima pravo na zemljište na kojem je nešto sagradio ili na polje koje je obradio. Kad to niječu, ne vide da će čovjek biti lišen stvari koje je stekao svojim trudom. Polje se silno mijenja pod rukom i vještinom obrađivača. Neplodna divlja šikara postaje plodno tlo, a to što poboljšava zemljište tako se s njime stapa da se većinom od njega nikako ne može odijeliti. A zar dopušta pravednost da netko ima i uživa ono na čemu se drugi mučio? Kao što učinci prate onaj uzrok koji ih je proizveo, takoje pravedno da plod rada pripada onima koji su uložili trud.
S pravom, dakle, sav ljudski rod, ne obazirući se na protivna mišljenja nekolicine, nego pomnjivo promatrajući narav, u toj istoj naravi pronalazi zakon koji je temelj razdiobe dobara; i priznavajući da je privatno vlasništvo u najboljem skladu s ljudskom naravi te miroljubivim i mirnim društvenim suživljenjem, svečano ga je ozakonio praksom svih stoljeća. Građanski zakoni, kad su pravedni, dobivaju svoju snagu od naravnog zakona, potvrđuju pravo privatnog vlasništva o kojemu govorimo te ga brane upotrebljavajući i silu. To je potvrdio i autoritet božanskih zakona koji najstrože zabranjuju čak i poželjeti tuđe: »Ne poželi žene bližnjega svoga! Ne hlepi za kućom bližnjega svoga, njivom njegovom, slugom njegovim, sluškinjom njegovom, volom njegovim, magarcem njegovim, ni za čim što je bližnjega tvoga«.
Čovjekova sloboda
9. Prava koja imaju pojedinci mnogo se bolje ističu kad ih promatramo u vezi i skladu s dužnostima čovjeka u obiteljskoj zajednici. Nema sumnje da je svaki čovjek slobodan u izboru načina života. Svatko se po svojoj volji može odlučiti za jedno ili za drugo, ili da slijedi savjet Isusa Krista odjevičanstvu ili da se veže ženidbenim vezom. Nijedan ljudski zakon ne može čovjeku oduzeti naravno i prvobitno pravo na ženidbu, niti bilo na koji način ograničiti glavnu svrhu ženidbe koja je u početku ustanovljena Božjim autoritetom riječima: »Plodite se i množite«. Obitelj je, dakle, odnosno kućna zajednica doduše maleno društvo, no pravo društvo, starije od svakoga građanskog društva te ima prava i dužnosti neovisne o državi. Što smo, dakle, dokazali da je pojedinim osobama narav dala pravo vlasništva, to treba prenijeti na čovjeka ukoliko je glava obitelji. Štoviše, to je pravo toliko snažnije koliko ljudska osoba u obiteljskoj zajednici više obuhvaća.
Obitelj i država
10. Najsvetiji je zakon naravi da se otac obitelji brine za život i odgoj onih koje je rodio. Sama narav ide za tim da otac svojoj djeci koja su njegov plod mora steći i pribaviti sve ono što će ih u budućem životu moći pošteno braniti od svake nesreće. A tu dužnost može izvršiti samo tako da plodonosno posjeduje stvari te ih i svojoj djeci ostavi kao baštinu. Kao što je država, tako je i obitelj, kako smo spomenuli, pravo društvo kojim upravlja posebna tj. očinska vlast. Unutar granica određenih vlastitom svrhom ima obitelj bar toliko prava koliko građansko društvo da izabire i upotrebljava stvari koje su nužne zajednici i njezinoj opravdanoj slobodi. Rekli smo, bar toliko, jer je obiteljska zajednica i logički i stvarno mnogo starija od građanskog društva, pa odatle i slijedi da su joj također prava i dužnosti stariji i u neposrednoj vezi s naravi. Kad bi građani i obitelji našli u društvu umjesto pomoći povredu, umjesto zaštite smanjenje svoga prava, tada bi društvo postalo više mrsko nego poželjno.
Država i njezino upletanje u obitelj
11. Velika je dakle i pogibeljna zabluda htjeti da se građanska vlast po volji upleće u unutrašnji život obitelji. Sigurno, ako se obitelj možda nađe u teškoćama iz kojih sama nikako ne može izaći, u takvim neprilikama državna vlast opravdano posreduje, jer su pojedine obitelji dio države. Slično, u slučaju velikih nereda u međusobnim odnosima unutar obitelji, neka posreduje država i neka svakome dade njegovo pravo, jer to ne znači oteti prava građana nego ih osigurati i zaštititi u skladu s pravdom. No tu se moraju zaustaviti oni koji su na čelu države. Narav ne dopušta da se prekorače ove granice. Očinska je vlast takva da je država ne može poništiti ni prisvojiti, jer je njezin izvor isti i zajednički s onim što ga ima sam ljudski život. “Sinovi su nešto očevo« i kao neko proširenje očeve osobe. Da pravo kažemo, oni ne ulaze u građansko društvo i ne sudjeluju u njemu po sebi, nego po obitelji u kojoj su se rodili. A to je zato «što su sinovi po naravi nešto očevo… i prije nego dođu k razumu pod vlašću su roditelja».
Kad, dakle, socijalisti dokidaju roditeljsku vlast te mjesto nje uvode državnu, čine protiv naravne pravednosti i kidaju sam obiteljski vez.
Socijalističko rješenje je štetno za samo društvo
12. Previše je jasno da bi, osim nepravde, iz toga nastala zbrka i pomutnja u svim staležima građana. Bio bi otvoren put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi. Nestalo bi privatne inicijative uma i marljivosti pojedinca. Tako bi nužno presušili i izvori bogatstva. Ona zamišljena jednakost ne bi bila drugo nego opća nevolja i bijeda.
Iz svega toga slijedi da treba odbaciti socijalističko načelo o zajedništvu dobara, jer ono škodi i onima kojima bi trebalo pomoći. Ono se protivi naravnim pravima pojedinaca, iskrivljuje dužnost države i muti opći mir. Ostaje, dakle, kad se traži pomoć narodu, da se kao netaknut temelj postavi pravo na privatno vlasništvo. Nakon što smo pretpostavili, iznijet ćemo gdje valja tražiti lijek.
Papa Lav XIII.
ENCIKLIKA RERUM NOVARUM
Enciklika njegove svetosti pape Lava XIII. katoličkom svijetu o stanju radnika
(15. 5. 1891.)
