„Crkva je preživjela mnoga mračna razdoblja. Naša je nesreća živjeti u jednom od njih.“
Dok sam čitao „Gorko suđenje“, skup pisama pisca Evelyna Waugha i kardinala Johna Heenana, o Drugom vatikanskom saboru, ono što je zapanjujuće je koliko je naš trenutak sličan 60-ima prošlog stoljeća. Godine 2011., kada je sastavljeno prošireno izdanje, moglo se činiti da se Crkva oporavila od šokova Drugog vatikanskog sabora i teških desetljeća koja su uslijedila. Ali događaji u posljednjih nekoliko godina—motu proprij „Traditionis Custodes“, pokušaj potiskivanja tradicionalne latinske mise, i Sinoda o sinodalnosti, sa svojim naznakama sveobuhvatnih promjena katoličke doktrine — znače da je naše doba strašno nalik danima nakon Drugog vatikanskog sabora. „Crkva je preživjela mnoga mračna razdoblja. Naša je nesreća živjeti u jednom od njih“, napisao je Waugh neposredno prije smrti.
Waugh je bio jedan od eminentnih pisaca koji su se pridružili Katoličkoj Crkvi 30-ih, kada je broj obraćenika na katoličanstvo postao ogroman. Tijekom tog desetljeća samo je u Engleskoj bilo oko dvanaest tisuća obraćenika godišnje. Doista, iznimno je intrigantna činjenica da je predkoncilska Crkva bila tako učinkovita u evangelizaciji moderne kulture, dok se broj obraćenika na vjeru smanjio u šezdesetima i sedamdesetima u izravnom srazmjeru s prisutnošću mnogo hvaljenog aggiornamenta.
Ali Koncil je te obraćenike okrutno odbacio. Kao što je kardinal Heenan napisao Waughu 1962. godine, „stvarna poteškoća (mislim) je u tome što nas kontinentalci (kontinentalna Europa) prikazuju što sličnijima protestantima“. I kao što je kardinal Heenan napisao u pastoralnom pismu iz 1965. godine, „Obraćenici se žale, ne bez gorčine, da im je ono što ih je privuklo Crkvi sada oduzeto“.
Waugh je odmah uvidio da liturgijske promjene neće dovesti nove ljude u Crkvu: „Svaka pomisao da će to privući protestante može se odbaciti. Anglikanci imaju elegantan i razumljiv oblik vjerske službe. Sve što im nedostaje je valjana tradicija koja bi je učinila privlačnijom“. I pišući uredniku „The Tableta“ 1965. godine, pisac navodi: „Izražavate posebnu brigu za starije obraćenike. Mogli biste to činiti jer ćemo mi vjerojatno biti posljednji obraćenici stoljeća, ili duže“. Waugh oštro primjećuje koliko je reformatorski koncept “aktivnog sudjelovanja“ bio isprazan. „Sudjelovati ne znači nešto činiti, kao što Nijemci pretpostavljaju. Sudjeluje se u umjetničkom djelu kada ga se proučava s poštovanjem i razumijevanjem“, zaključio je pisac pismo uredniku „The Tableta“.
Waugh je najprije bio razočaran promjenama Velikog tjedna sredinom 50-ih, koje su lišile svete dane bogate tradicije i mogućnosti da se doživi Veliki tjedan kao neprekinutu cjelinu. Još više, bio je sablažnjen promjenama u misi koje su se dogodile tijekom sredine 60-i, prevođenjem mise na engleski jezik i prestankom pobožnog klečanja na „incarnatus est“ (hrv. utjelovljen je) tijekom Nicejskog – carigradskog vjerovanja. On osuđuje shvaćanje mise kao sastanka zajednice, lišenog žrtvenog značenja, sa svećenikom kao pukim predsjedateljem i moderatorom. Waugh vodi kampanju protiv promjena u dopisivanju s urednikom „The Tableta“. Dobiva pisma i od laika i od svećenika – „doslovno svaki dan dobivam pisma od uznemirenih laika koji misle da bih mogao govoriti u njihovo ime“. Sa svoje strane, kardinal Heenan predlaže zadržavanje mise u potpunosti na latinskom jeziku – pokazujući tu pastoralnu osjetljivost za liturgijske promjene koje izazivaju probleme kod nekih vjernika od najranijih trenutaka kada su uvedene, čega su bili svjesni i Benedikt XVI. i Ivan Pavao II.
Na kraju, međutim, Waugh gubi nadu. „Prosvjedi ne pomažu. Manjina psihički nestabilnih pojedinaca, za i protiv inovacija, jako ometa. Mislim da instituciju nije briga“. Neposredno prije svoje smrti, on piše: „Sada se čvrsto držim vjere, bez radosti. Odlazak u crkvu je čista parada dužnosti. Drugi vatikanski sabor je izbio iz mene radost“: Waugh i kardinal Heenan također su zabrinuti zbog “predloženih promjena u vjeri i moralu“ koje proizlaze iz Koncila, pri čemu kardinal Heenan mora uvjeriti svoju pastvu– riječima koje odjekuju danas– da „Crkva nema moć mijenjati Božji zakon. Ono što je pogrešno i nemoralno nikada ne može postati ispravno. Niti se nauk Crkve može promijeniti“.
Kao i u Waughovo vrijeme, i danas postoji iskušenje za katolike da izgube nadu da pokušaj „pljačkanja poezije, misterija i dostojanstva Crkve“ nikada neće prestati. Ali doista ima razloga za nadu. Prvi je da su Waughova pisma danas još relevantnija nego što su bila kad ih je pisao. Waugh nije bio luđak ili reakcionar, kao što su neki mogli pretpostaviti. Umjesto toga, izrazio je zabrinutost koja se pokazala opravdanom.
Sljedeće je da, za razliku od sredine 60-ih, više ne postoji zadana pretpostavka katolika da je sve što čine papa ili biskupi djelo Duha Svetoga. Waugh je pretpostavio da će se katolici jednostavno složiti s promjenama– ali nisu. Pet godina nakon Waughove smrti (1971.), Pavao VI. dodijelio je dopuštenje svim tradicionalnim katolicima u Engleskoj da slave liturgiju prema pretkoncilskom obredu. Danas se diljem svijeta šire prekrasne liturgije Velikog tjedna- iz vremena prije reforme 1955. godine. Usprkos svim naporima da ga se iskorijeni, tradicionalni katolicizam je preživio i napredovao. Tako će biti i dalje.
