Zanimljiv komentar na blogu vlč. John Hunwicka Fr Hunwick’s Mutual Enrichment o odnosima između Bratstva sv. Pija X. i predstavnika Svete Stolice.
Čini mi se da ono oko čega izgleda da se obje „strane“ slažu može zapravo biti ono oko čega su obje „strane“ najviše u krivu: naime, velika i vječna važnost Drugoga vatikanskog sabora, kojem se (po FSSPX-u) treba glasno odupirati ili koji se inače (po Kongregaciji za nauk vjere) mora potpuno prihvatiti u svakom detalju.
Taj Sabor se jasno manifestirao kao pastoralni Sabor koji se brinuo za hodiernum tempus [današnje vrijeme, op. prev.]; s Aggiornamentom [posuvremenjivanje, op. prev.]. Ali, kao što sam već neumorno toliko puta često govorio, hodiernum tempus šezdesetih nije tempus (vrijeme) našeg trenutnog desetljeća; naš giorno nije njihov. Lako je, gledajući unatrag, razlučiti… na primjer… manjkav optimizam Gaudium et Spesa; shvatiti da se oznaka koju je staljinistički progon ostavio na Crkvi odražava u loše promišljenoj obuzetosti vjerskom slobodom u Dignitatis humanae. Ali makli smo se od 60-ih. Svijet više ne dolazi kako bi nas sreo kao prijateljske potencijalne sugovornike. I imamo nove i grozne probleme i neprijatelje o kojima šezdesete ne bi ni sanjale.
Nikome nije dopustivo, uključujući članove Bratstva, zanijekati, ako to čine, da je Drugi vatikanski sabor bio ekumenski sabor (jednako koliko i Sabor u Vienni). Kao što je pokazala zadivljujuća biografija biskupa Tissiera, nadbiskup Lefebvre potpisao je sve njegove dekrete.
I neprikladno je da članovi rimskih dikasterija zahtijevaju, ako to čine, razinu prihvaćanja saborskih dokumenata koja ne uspijeva prepoznati njihovu relativnost: id est, da je nekolicina redaka dobrano prošla svoj rok trajanja (baš kao i legislacija Četvrtog lateranskog sabora o potiskivanju judaizma).
I de facto ovo se priznaje na svim stranama.
Da vam dam jedan vrlo jednostavan primjer.
Sabor je odlučio da svi klerici latinskoga obreda moraju (osim, iznimno, ako svećenik ima individualnu dispenzaciju od svoga biskupa) moliti časoslov na latinskom. Tko ovih dana osuđuje moljenje časoslova na govornom jeziku (bez individualne dispenzacije) i smatra da se tako ne ispunjava obveza jer se očito radi o kršenju najjasnijih mogućih riječi ekumenskoga sabora? Zasigurno, ono što bi svi razumni srednjostrujni biskupi i kler instinktivno pomislili je:
Saborski dekret odražava točnu situaciju ranih 60-ih, koja je istisnuta i učinjena irelevantnom unutar jednog desetljeća. Fundamentalistička zaokupljenost riječima zastarjeloga teksta bila bi irelevantna (ili još gore) u životu Crkve našega vlastitog trenutka.
