Biskup Athanasius Schneider nedavno je ustvrdio da oni koji vjeruju da je Družba sv. Pija X. (SSPX) u raskolu s Katoličkom Crkvom imaju „vrlo usko, legalističko gledište o stvarnosti Crkve” te „stavljaju slovo kanonskog prava iznad prvenstvene važnosti punine katoličke vjere i tradicionalne liturgije”.
Evo šest uobičajenih argumenata koje bi iznijeli biskup Schneider i drugi branitelji SSPX-a, a nakon svakog argumenta slijedi protuargument:
Prvi argument. SSPX prihvaća cjelokupni katolički nauk o papinstvu; priznaje autoritet vladajućeg pape i želi se sjediniti s Rimom. Zbog toga odbacuje sedevakantizam (teoriju da je posljednji pravi papa bio Pio XII.) i uključuju papino ime u kanon sv. mise i u molitve blagoslova. Za razliku od pravoslavnih crkava, SSPX nije uspostavio paralelnu hijerarhiju i crkvene institucije, niti je zanijekao božansko pravo pape da zapovijeda, dva nužna preduvjeta za raskol. Stoga SSPX nije raskolnički pokret.
Nasuprot tome, članovi SSPX-a i njegovi sljedbenici ne daju potpuni pristanak, kako intelektom tako i voljom, crkvenom nauku o papinstvu, niti se podvrgavaju papi u važnim pitanjima vjere, discipline i upravljanja. Oni ispovijedaju vjeru u papinstvo i priznaju vladajućeg papu, ali u svojim javnim djelima, upravljanjem i sakramentalnim bogoslužjem poriču prvenstvo Petrova nasljednika i autoritet apostolskih biskupa na čijim su teritorijima podigli samostalni bogoslužni prostor. Naš Gospodin Isus Krist uči nas: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7, 21); a apostol Jakov piše: „Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva“ (Jak 2, 26).
Kontinuirano jadikovanje sedevakantista kao žrtvenih jaraca pada u vodu, jer oni također ispovijedaju vjeru u Petrove doktrine, a razlikuju se samo u odbijanju priznavanja legitimiteta sadašnjeg pape. Inače, modus operandi SSPX-a i sedevakantističkog klera su u gotovo savršenom skladu, opravdavajući svoju neovisnu službu od Rima proglašavanjem stanja nužde u Crkvi i traženjem opskrbljene jurisdikcije za sebe. Crkveni autoritet nema posljednju riječ u njihovom prakticiranju vjere i poučavanju njihovih sljedbenika… oni imaju. Stoga su u praksi uspostavili paralelnu hijerarhiju, čak i ako ne paralelno papinstvo ili biskupstvo. Također su podigli svoje institucije, kao što su sjemeništa, škole i bogoslužni prostori, gdje neovisno slave euharistiju, krštenje, krizme, vjenčanja i ređenja; imaju i matične knjige koje su odvojene od lokalnih katoličkih crkava koje nadzire biskup. Čak su podigli vlastite bračne sudove i pokrenuli procese poništenja brakova, tijekom kojeg od svojih sljedbenika zahtijevaju da se zakunu na Evanđelju da nemaju ništa s biskupskim sudovima!
Gore predstavljene činjenice pokazuju da SSPX doista uskraćuje papi njegovo božansko pravo da upravlja, i to čini već gotovo pedeset godina. Čime potkopavaju prava biskupa koje je on imenovao. Neki starokatolici uključuju papino ime u svoje mise, ali ne znači da su zbog toga u zajedništvu s njim. Vjerovati u papinstvo i priznavati papu nije dovoljno; katolik mora biti ujedinjen s njim kroz veze milosrđa koje se postižu samo punim jedinstvom upravljanja i bogoslužja, kao što sveti Augustin jasno kaže: „Grješnim postupcima raskolnici odstupaju od bratske ljubavi, iako vjeruju u ono što mi vjerujemo” (De fide et symbolo).
Drugi argument. SSPX nikada nije službeno proglašen raskolničkim pokretom i ni jedan katolik to ne može učiniti sam po sebi. Članovi hijerarhije koji su imenovani na različite visoke funkciju i imaju vezu s SSPX-om, poput kardinala Gagnona, kardinala Hoyosa i biskupa Schneidera, svi su zanijekali da je SSPX u raskolu. Čak je i papa Franjo anegdotalno rekao biskupu Vitusu Huonderu da SSPX „nije šizmatička zajednica” i dao mu je dozvolu da se preseli u rezidenciju SSPX-a u Švicarskoj. Stoga SSPX nije raskolnički pokret.
Suprotno tome, pokret nadbiskupa Marcela Lefebvrea (tj. SSPX-a, njegovih suradnika i sljedbenika) najviši autoritet u Crkvi proglasio je raskolničkim. U pismu poslanom Lefebvreu 11. listopada 1976., papa Pavao VI. prekorio ga je zbog „djela počinjenih u pobuni protiv jedine prave Crkve Božje” i upozorio ga „još jednom da se vrati u puno crkveno zajedništvo”. Lefebvre je to odbio, nastavljajući djelovati u statusu suspenzije, nezakonito zaređujući svećenike tijekom sljedećeg desetljeća.
Zatim je, nakon ređenje četvorice biskupa protiv volje pape, sam papa Ivan Pavao II dva puta proglasio raskol, i dekretom i činom ekskomunikacije; mons. Bernardin Gantin, prefekt Kongregacije za biskupe, izdao je dekret 1. srpnja 1988. i dekret je potvrdio papa u motu propriju Ecclesia Dei Afflicta (objavljenom 2. srpnja 1988.). Ova izjava nikada nije povučena; zapravo, podržali su je i Benedikt XVI. i Franjo, čak i nakon ukidanja ekskomunikacije četiri biskupa SSPX-a (2009.) i dodjele ispovjedničkih ovlasti (2016.). To će biti objašnjeno u odgovorima na treći i četvrti argument.
Neutemeljeno anegdotalno izvješće biskupa Huondera o mišljenju pape Franje nadmašuju papine službene izjave dane u njegovom pismu biskupima, koje prati motu proprij Traditiones Custodes i njegovo Apostolsko pismo Misericordia et Misera. U prvom se nedvosmisleno tvrdi da je pokret mons. Lefebvrea “raskolnički”, a u potonjem naglašava da svećenici SSPX-a moraju „uz Božju pomoć nastojati obnoviti puno zajedništvo s Katoličkom crkvom“. A dopuštenje dano biskupu Huonderu da se u mirovini povuče u kuću SSPX-a neću pohvaliti, jer bi onda morao pohvaliti imenovanje o. Jamesa Martina članom vatikanskog Tajništva za komunikacije.
Uz mišljenja kardinala i biskupa da SSPX nije u raskolu (pod pretpostavkom da su ta mišljenja točno iznesena), postoje druga mišljenja jednako autoritativnih kardinala i biskupa koji su potvrdili da je SSPX u raskolu; na primjer, kardinal Raymond Burke, kardinal Gerard Mueller i časni Sluga Božji Fulton Sheen, da spomenemo samo neke. Stoga, da bismo riješili stvar, moramo dati prednost mišljenjima onih koji su u skladu s odlučnošću rimskog biskupa, koji je jasno rekao da je vodstvo SSPX krivo za „šizmatička djela” i da katolici moraju „biti svjesni da je formalna privrženost raskolu teška povreda Božjeg zakona i da na bilo koji način prestanu podržavati raskolnički pokret“.
Treći argument. Papa Franjo je SSPX-u dodijelio habitualne, redovne i univerzalne ovlasti za dijeljenje sakramenta pomirenja i vjenčanja, a budući da bi to bilo u suprotnosti s kanonskim pravom ako bi bili raskolnici, rimski je papa de facto implicitno izjavio da to nisu. Stoga SSPX nije raskolnički pokret.
Nasuprot tome, to nije u suprotnosti s kanonskim pravom jer su uvijek postojali iznimni slučajevi nužde u kojima Crkva priznaje valjanim i dopuštenim primanje sakramenata od svećenika koji mogu biti nemoralni, šizmatični ili čak laicizirani i areligiozni (vidi kanon 844 §2 i kanone 976-977). Ovo pokazuje važan presedan, jer Crkva za dobrobit duša ima ovlast dodijeliti ovlasti čak i svećenicima koji nisu na dobrom glasu, ali to ne znači odobravanje njihovog načina postupanja. Zapravo, to je upravo ono što papa Franjo navodi u svom Apostolskom pismu Misericordia et Misera: „Za pastoralnu dobrobit vjernika (koji pohađaju bogoslužje koje služi svećenici SSPX-a) i vjerujući u dobru volju svećenika da se uz Božju pomoć trude obnoviti puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, osobno sam odlučio produžiti ovu odluku nakon Jubilarne godine, dok se ne donesu daljnje odredbe, kako nitko ne bi bio lišen sakramentalnog pomirenja kroz crkveni oprost“.
Stoga je pristrano i nepošteno tvrditi da je papa Franjo „implicitno proglasio, de facto” da SSPX nije raskolnički pokret, kada izričito izjavljuje da trebaju „obnoviti puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom (N. B.: Postoje samo tri način da se ne bude u punom zajedništvu s Crkvom: herezom, otpadništvom i raskolom).
Četvrti argument. Situacija SSPX-a promijenila se od Lefebvreova ređenje četvorice biskupa (1988.), jer je papa Benedikt XVI. ukinuo ekskomunikaciju četvorici biskupa (2009.), a papa Franjo im je dodijelio ovlasti da smiju vršiti sakrament pomirenja i vjenčanja (2016.). Stoga SSPX nije raskolnički pokret.
Nasuprot tome, dosljednost raskolničkih postupaka SSPX-a (tj. nedopuštene sv. mise, ređenja, crkveni sudovi za poništenje brakova, odbacivanje novog obreda mise kao zla, itd.) ostala je ista do danas, što dokazuje i činjenica da nije došlo do ponovnog ujedinjenja s Rimom nakon doktrinarnih rasprava i pregovora vođenih od 2009. do 2012. Prema papi Benediktu XVI. u njegovom pismu biskupima o ukidanju izopćenja četvorice biskupa koje je zaredio (posvetio) nadbiskup Lefebvre, ukidanje izopćenja četvorice biskupa (2009.) bila je „gesta milosrđa“ i predstavljala je „oprost od izopćenja“ jer imala je „isti cilj kao i kazna: naime, još jednom pozvati četvoricu biskupa da se „vrate jedinstvu”.
Nasuprot tome, papa Benedikt XVI. pojasnio je da „sve dok se doktrinarna pitanja ne razjasne, Družba sv. Pija X. nema kanonski status u Crkvi, a njezini službenici – iako su oslobođeni crkvene kazne – ne vrše legitimno nikakvu službu u Crkvi”. Vrijedno je istaknuti i presedan koji je 1965. napravio papa Pavao VI., kada je ukinuo proglašenu ekskomunikaciju vodstvu pravoslavne crkve, čime očito nije okončan raskol. Treba napraviti razliku između izrečene cenzure i zločina/grijeha.
Papa Benedikt XVI. također se osvrnuo na situaciju SSPX-a u svom pismu biskupima koje prati motu proprij Summorum Pontificum, gdje objašnjava da je s motu proprijom Ecclesia Dei Afflicta papa Ivan Pavao II. nastojao zaliječiti bolnu ranu. Nažalost, do pomirbe još nije došlo”. Ove papine izjave pape Benedikta dosljedne su ne samo onima njegova prethodnika, već i jednoj od prvih javnih izjava koje je dao kao kardinal Ratzinger u svom obraćanju biskupima Čilea (1988.), gdje je izrazio nadu da „Lefebvreov raskol neće biti dugotrajan”.
Što se tiče sakramentalnih ovlasti koje je papa Franjo dao SSPX-u, vidi odgovor na treći argument.
Peti argument. Činjenica da slučaj SSPX-a vodi Kongregacija za nauk vjere dokazuje da je on katolički, budući da dijalog s raskolnicima vodi Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana (PCPCU). Nadalje, 1994. godine predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćanstva, kardinal Edward Cassidy, izdao je izjavu da je „situacija članova ove Družbe unutarnja stvar Katoličke Crkve. Družba nije druga Crkva ili crkvena zajednica“. Stoga SSPX nije raskolnički pokret.
Nasuprot tome, situacijom SSPX-a bavi se Kongregacija nauka vjere jer joj je pridružena komisija Ecclesia Dei, koju je osnovao papa Ivan Pavao II. da bi zaliječio raskol nadbiskupa Lefebvrea. Ovo je još jedan primjer nepoznavanja situacije od strane apologeta SSPX-a. U svom pismu biskupima vezano uz oprost od ekskomunikacije četvorice biskupa koje je zaredio nadbiskup Lefebvre, papa Benedikt XVI. izjavio je: „Moja je namjera odsada pridružiti papinsku komisiju Ecclesia Dei — tijelu koje je nadležno od 1988. za one zajednice i osobe koje se, dolazeći iz Družbe svetog Pija X. ili iz sličnih skupina, žele vratiti u puno zajedništvo s papom – u Kongregaciju nauka vjere. To će razjasniti da su problemi kojima se sada treba pozabaviti u biti doktrinarne naravi i prvenstveno se tiču prihvaćanja Drugoga vatikanskog koncila i postkoncilskog Učiteljstva“.
Iako je 2019. papa Franjo ukinuo papinsku komisiju Ecclesia Dei na zahtjev Kongregacije za nauk vjere, on je u cijelosti prepustio ulogu komisije Ecclesia Dei prefektu Kongregacije za nauk vjere, odredivši da se unutar Kongregacije „uspostavi posebna sekcija, posvećena nastavku rada nadzora, promicanje i zaštita” koje je prethodno obavljala komisija Ecclessia Dei. Stoga su dužnosti ukinute komisije, kako je odredio papa Ivan Pavao II. u Ecclesia Dei Afflicta, sada odgovornost Kongregacije za nauk vjere. Prva od njih je „svrha olakšavanja punog crkvenog zajedništva svećenika, sjemeništaraca, redovničkih zajednica ili pojedinaca koji su dosad na razne načine bili povezani s pokretom mons. Lefebvrea, koji bi možda željeli ujedinjenje s Petrovim nasljednikom u Katoličkoj Crkvi”. Ovaj kratki prikaz povijesnog i pravnog razvoja komisije Ecclesia Dei pokazuje da je rad ove nove sekcije Kongregacije za nauk vjere isti kao i rad komisije Ecclesia Dei. Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana teži ponovnom sjedinjenju razdijeljenih kršćana s Crkvom i papom. (Iako su radi povijesne jasnoće korišteni prijašnji nazivi za ova dva kurijalna odjela, oni se sada zovu Dikasterij za nauk vjere i Dikasterij za jedinstvo kršćana).
Što se tiče izjave kardinala Cassidyja iz 1994., ona ne dokazuje da SSPX nisu raskolnički pokret, posebno u svjetlu svih papinskih izjava. Činjenica da Papinsko vijeće za promicanje jedinstva kršćana ne priznaje kao „drugu Crkvu ili crkvenu zajednicu”, u specifičnom smislu koji koristi direktorij, ne znači da je SSPX u punom zajedništvu. Također, to je “unutarnja stvar” Katoličke Crkve na isti način na koji su disidentski pokreti poput Call to Action, Udruženja za prava katolika u Crkvi, Konferencije žena za ređenje, New Ways Ministries ili Sinodalnog puta. To nisu članovi etabliranih protestantskih ili pravoslavnih crkava; to su nedavno odcijepljene skupine muškaraca i žena koji su bili rimokatolici. Unatoč tome, oni su raskolnici i/ili heretici i potrebno ih je pomiriti s Crkvom. Isto vrijedi i za Udruženje rimskog klera i njihovih sljedbenika koji su pola stoljeća odbijali prihvatiti i sudjelovati u zajedničkoj vjeri, bogoslužju i upravljanju Crkvom.
Šesti argument. SSPX nije kriv za svoj nepravilan kanonski status, nego je to nesretna i privremena posljedica izvanredne krize u Crkvi od Drugog vatikanskog sabora. Vodstvo Družbe sv. Pija X. ima dužnost oduprijeti se i ne poslušati pape i biskupe kada vjeruju da njihov nauk dolazi u sukob s višim Božjim zakonima ili s primljenom tradicijom. Stoga je SSPX opravdan, a ne raskolnički pokret.
Nasuprot tome, nikada nema opravdanja za raskolničke radnje i izmišljanje raskolničkog pokreta. Ovo je uvijek bio stalni stav Crkve prema raskolu, kao što Katolička enciklopedija iznenađujuće jasno kaže:
„Neki tvrde (ili su tvrdili) da su u Crkvu uvedene zloporabe, dogmatske i liturgijske novotarije, praznovjerja, s kojima im je dopušteno, čak i obvezano, da se ne povezuju. Ne ulazeći u utemeljenost ovih optužbi, treba primijetiti da (crkveni oci citirani u članku) ne spominju niti priznaju niti jednu iznimku. Prihvatimo li njihove izjave, odvajanje od Crkve nužno je zlo, štetan i prijekorni čin i napuštanje pravog puta spasenja, i to neovisno o svim mogućim okolnostima. Štoviše, doktrine crkvenih otaca a priori isključuju svaki takav pokušaj opravdanja; njihovim riječima, zabranjeno je pojedincima ili posebnim ili nacionalnim crkvama da se postavljaju kao suci sveopće Crkve. Sv. Augustin sažeo je svu svoju kontroverzu s donatistima u maksimi: Cijeli svijet bez oklijevanja proglašava pogrešnim one koji se odvajaju od cijelog svijeta u bilo kojem dijelu svijeta“.
Dobri ciljevi ili namjere nikada ne mogu opravdati zla sredstva; ovo je nepromjenjivo načelo moralnog Božjeg zakona. Ne smijem pregaziti čovjeka svojim autom jer moram odvesti svoje dijete u bolnicu. Niti jedan katolik ne može nanositi rane Tijelu Kristovu jer je kriza u Crkvi. Nijedan svetac u povijesti nije djelovao niti će djelovati na tako destruktivan način.
