“…gotovo desetljeće nakon njegove smrti, ideje koje je Martini zastupao još uvijek ne napuštaju umove njegovih učenika. Sinoda o sinodalnosti bit će još jedna bitka sa snovima koji odbijaju umrijeti.”
Cijelog svoga života kardinal Carlo Maria Martini je bio sanjar. U talijanskom dokumentarcu Vedete, Sono Uno di Voi, uočljivo je uvjerenje kardinala Martinia da snovi čine stvarnost podnošljivom.
Martini je kao mladić sanjao da se bavi proučavanjem Svetog Pisma. Kasnije je postao cijenjeni bibličar – sve dok papa Ivan Pavao II. nije od knjiga odvojio ovog sramežljivog isusovca da postane novi milanski nadbiskup.
Tada ga je obuzeo drugi san.
U razgovoru sa biografom Marcom Garzoniom (1981. godine) Martini je „počeo govoriti o sinodalnoj Crkvi“, kategorizirajući takav cilj kao „san“. Prema Garzoniou, to je bio „san” jer je „kao realna osoba i kao razborit isusovac, znao da njegovi argumenti neće biti odobreni od vodstva Crkve“.
„Predstavio je svoje ideje kao cilj koji je možda bio daleko, ali nije šutio o njemu“, kaže Garzonio.
Ova napetost između snova i stvarnosti nagrizala je Martinija – sve do 1999. godine kada je odlučio da više ne može čekati.
Jer Martini – iako bibličar – imao je tajnu. Od sredine 90-ih vodio je tkz. mafiju, tj. grupu biskupa iz St. Gallena. Bila je to tajna skupina visokih crkvenih službenika koji su se protivili tadašnjem kardinalu Josephu Ratzingeru. Ti su velikodostojnici favorizirali decentralizaciju i revoluciju Crkve – i, priča se, da su isprva htjeli da Martini bude papa.
Na sastanku grupe, tj. mafije u siječnju 1999. godine (prema odobrenoj biografiji jednog od članova grupe kardinala Godfrieda Danneelsa), Martini je podijelio najnoviju ideju iz svoga sna. Rekao je da želi novi koncil.
Novi koncil. Bio je to najdublji san čovjeka koji će jednoga dana reći Aldu Mariji Valliju da je vrijeme Drugog vatikanskog koncila bilo najvažnije razdoblje njegova života (Valli, Storia di un Uomo: Ritratto di Carlo Maria Martini).
Kasnije te godine, na sinodi o Europi, Martini je podijelio sa ostalim sinodskim ocima verziju ovoga „sna“. Pozivajući se sjećanjem na Drugi vatikanski koncil, govorio je o budućim „kolegijalnim konzultacijama među svim biskupima“. Zatim je naveo „ključna pitanja“ za rješavanje na kolegijalni način, od „seksualnosti“ do „manjka… zaređenih klerika“.
„Iako Martini nikada nije upotrijebio riječi „novi koncil“, talijanski tisak nije gubio vrijeme iznoseći njegove komentare na taj način“, kaže vatikanist John Allen, Jr. „Drugi, međutim, kažu da je Martini govorio o novom načinu upravljanja između Sinode i Koncila“.
Ipak, prema Garzoniou, u Martinijevu glasu bilo je trunka „gorčine i razočaranja“. Jer kako se bližilo novo tisućljeće, njegov je san ostao nedostižan, neostvaren.
Vrijeme je prolazilo. Martini je otkrio da boluje od Parkinsonove bolesti te se 2002. godine povukao u Jeruzalem; Ratzinger je 2005. izabran za papu Benedikta XVI .; a mafija iz St. Gallena navodno se raspala oko 2006. godine; a Martini je umro 2012. godine.
Tada je nedoživljeni san započeo.
„Kada je kardinal Martini govorio o fokusiranju na koncile i sinode, znao je koliko bi dugo i teško bilo ići u tom smjeru. Nježno je išao, ali čvrsto i uporno“.
U listopadu 2013. godine, novi papa Franjo rekao je novinaru Eugenio Scalfari o svojim planovima da kopira Martinijev fokus na „koncile i sinode“. Ubrzo je papa Franjo najavio Sinodu o obitelji- i slušao je savjete kardinala Waltera Kaspera, alumnista St. Gallena, koji će kasnije na Sinodi održati govor utvrđujući ključne teme za rad Sinode. Glavna Kasperova tema odnosila se na ponovno pričešćivanje rastavljenih i civilno vjenčanih, što je Ratzinger službeno osudio putem Kongregacije za nauk vjere još 1994. godine.
Jezivo je to što je upravo Martini 2009. godine rekao u intervju Scalfariju da mu je san održati, prije svega, koncil o razvedenima (Scalfari, Il Dio Unico e la Società Moderna, str. 21.). Početni sinodalni manevar Franjinog pontifikata bio je unaprijed nagovješten, godinama unaprijed, u drugom intervjuu koji je kardinal dao Scalfariju.
Vatikanist Sandro Magister počeo je 2005. godine dekodirati Martinijev „govor o snu“ iz 1999. godine kao svojevrstan nacrt za Franjin pontifikat. Uočavajući začuđujuću simetriju između Martinijevog starog popisa želja i Franjinih na Sinodi, Sandro Magister je točno predvidio da će se sljedeća Sinoda nakon Sinode o obitelji odnositi na ređenje oženjenih muškaraca.
U međuvremenu je 2016. godine vatikanist Edward Pentin – autor ključne knjige o događajima na prvoj sinodi pape Franje – objavio izvješće u kojem se ističe zabrinutost zbog subverzivnog potencijala sinodalnosti. Kako je rekao Pentin:
„Neki su zabrinuti da sinodalnost u biti predstavlja ‘protestantizaciju’ Crkve, pretvarajući je u kvazi – demokratsku republiku, a ne u papinsku monarhiju koja štiti i brani crkveni nauk.
Jedan crkveni stručnjak za ekleziologiju… vjeruje da sinodalnost o kojoj se trenutno raspravlja ima trockističke konotacije („stalna sinodalnost“ postaje sinonim za „trajnu revoluciju“).
Trenutni naglasak na sinodalnosti djelomično proizlazi iz težnji pokojnog isusovačkog kardinala Carla Martinija koji se nadao „svojevrsnom stalnom koncilu za namjesnika Crkve, pored Pape“. Bio je jedan od prvih koji je predložio model „sinodalne“ Crkve u kojoj Papa više ne vlada kao apsolutni monarh“.
Što znači da nadolazeća „Sinoda o sinodalnosti“ nije samo birokratska vježba koja se odnosi na samu sebe.
„S obzirom na napetosti povezane s nedavnim sinodama, a posebno nacionalnim „Sinodalnom putu“ koji je u tijeku u Njemačkoj, a za koji kritičari kažu da bi mogao odvesti Crkvu u Njemačkoj u raskol, raste bojazan zbog razjedinjujućih učinaka ove vrste upravljanja i njezine sklonosti koristiti za uvođenje krivovjerja u Crkvu”, napominje Pentin.
Službeni pripremni dokument Sinode o sinodalnosti ne umanjuje ove strahove. Spominjući izraze kao „sinoda“ ili „sinodalnost“ više od šezdeset i pet puta, čini se očitim da je dokument fiksiran na sami koncept koji je kardinal Martini zastupao. Prateći tekst Vademecum osobito aludira na kontroverzno „sinodalno putovanje“ Crkve u Njemačkoj. Ali ne osuđuje potencijalno raskolništvo; nego poziva Crkvu da „kreativno artikulira sinodalne procese koji su već u tijeku“.
Pripremni dokument, u međuvremenu, sugerira da „ostanemo otvoreni iznenađenjima koja će nam Duh Sveti zasigurno pripremiti“, što pokazuje da je viđenje iz sna neporecivo. Slično onome što u je Night Conversations: The Relevance of the Church for Tomorrow kardinal Martiniji govorio kako je „otvoren iznenađenjima Duha Svetoga“.
Jer, gotovo desetljeće nakon njegove smrti, ideje koje je Martini zastupao još uvijek ne napuštaju umove njegovih učenika. Sinoda o sinodalnosti bit će još jedna bitka sa snovima koji odbijaju umrijeti. Sa Sinodom o sinodalnosti za mafiju iz St. Gallena – Sinodom koja očito odobrava njemački put do raskola – ovo bi mogla biti završna bitka, u kojoj će se Martinijev san ostvariti.
