Dvanaesta godišnjica pontifikata pape Franje nedavno je proslavljena. Priopćenja iz Rima za medije obično su puna samohvale. Vrlo je teško prosuditi crkvenu stvarnost, koja je nevjerojatno široka i obilježena razlikama među zemljama, ali iz određene perspektive moguće je razmotriti okolnosti. To mogu učiniti iz ovog kuta dalekog juga, Argentine, nacije koja je (ili je bila?) većinski katolička.
Pad Crkve je očigledan. Biskupi imaju glave u oblacima. Bogoslovna sjemeništa su naseljena mladima čiji se broj može izbrojati na prste jedne ruke. Postoji čak i stoljetno sjemenište u koje niti jedan bogoslov nije ušao 2025. godine! Nema zvanja. Kristova zapovijed – učiniti učenicima sve narode (pánta ta éthne) – još uvijek nije ispunjena. Gdje su apostoli? Ljudi su zbunjeni, a mnogi vjernici osjećaju čežnju za boljim vremenima.
Mislim da su dvije žalopojke pape Pavla VI. još uvijek važeće: “Očekivali smo nakon Drugog vatikanskog koncila procvat proljeća, a došla je oštra zima” i “Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.” Crkvena prisutnost u društvu strogo je ograničena, ali novinari je primjećuju jer iz povijesne perspektive prepoznaju da je Katolička crkva uvijek bila nešto službeno u Argentini. Smatraju nas katoličkom zemljom. Ali krštenja ne postoje, a natalitet je naglo pao – 2023. godine zabilježeno je 460.902 rođenja, najniža brojka u posljednjih 50 godina! Brak više ne postoji – sada su tu “partneri”. Javna prisutnost Crkve je nepostojeća; pojavljuje se u medijima samo kada se donose političke izjave, posebno protiv vlade.
Crkva se mora baviti svojim specifičnim zadatkom: činiti ljude kršćanima, prožimati njihovo ponašanje zapovijedima Svetog pisma i Tradicije te ih voditi prema nebu. Uzastopne krize klera imale su štetan učinak, prije svega jer povećavaju otuđenje društva od kršćanskog ideala. Ne postoji kršćanska kultura. Katolička sveučilišta uključuju djelomičnu teološku formaciju, ali ne ispunjavaju svoju glavnu funkciju da Crkvu učine prisutnom u argentinskom društvu, to jest stvaranje kršćanske kulture. Ne znam za katoličke mislioce koji se ističu kao što je to činio Carlos Sacheri. On je ubijen od strane terorista Narodne revolucionarne vojske (ERP) 1974. godine, pred svojom suprugom i djecom, dok je izlazio s mise u San Isidru.
Statistički pregled Crkve upravo je objavljen s podacima za dvogodišnje razdoblje 2022.-2023. Otkriva se da se broj biskupa povećao: s 5.353 u 2022. na 5.430 u 2023. Istodobno, broj svećenika se smanjio: na kraju 2023. bilo je 406.996 svećenika u cijelom svijetu, što je smanjenje od 734 u usporedbi s 2022. A u slučaju bogoslova, situacija je više nego zabrinjavajuća: od 2012. bilježi se stalan pad, od 108.481 u 2022. na 106.495 u 2023. Drugim riječima, broj svećenika i bogoslova se smanjuje, dok broj biskupa raste! Također, u Argentini je došlo do povećanja broja biskupa: tijekom posljednjih 12 godina broj pomoćnih biskupa se umnožio. Postoje i biskupije u kojima broj biskupa premašuje ili izjednačava broj bogoslova.
Kao katolik, vjerujem u Crkvu i volim je. Želim je vidjeti kako napreduje. Molim za nju i za Vrhovnog Svećenika, za zdravlje njegova tijela i, prije svega, njegove duše. Šezdeset godina nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću. “Crkva u pokretu,” u potrazi za onima koji ne poznaju Krista ili su se od Njega udaljili, ne smije biti “Crkva koja bježi” od svoje vlastite suštine i misije.
Héctor Aguer
Nadbiskup u miru iz La Plate
