Brz društveni i gospodarski razvoj u proteklih pola stoljeća nije bio popraćen jednako vatrenim duhovnim napretkom, zbog čega svjedočimo onome što papa Franjo naziva “globalna ravnodušnost”.
To je rezultat zablude da smo samodostatni, da je čovjek sam sebi mjerilo u sveprisutnom individualizmu. To se očituje u strahu od patnje u našem društvu, zatvorenosti naših očiju i srca prema siromašnima i ranjivima, te u vrlo prezirnom načinu kojim odbacujemo nerođene i starije osobe.
Kada je proročanski najavio Drugi vatikanski sabor u apostolskoj konstituciji Humanae salutis, sveti Ivan XXIII primijetio je da je ljudska zajednica bila u “nemiru” dok je tražila uspostavu novog svjetskog poretka u kojem bi se čovječanstvo, umjesto na Boga, oslanjalo isključivo na tehnička i znanstvena rješenja.
Danas smo svjedoci sljedeće faze – konzumacije – nastojanja da se izgradi utopijski raj na zemlji bez Boga. To je faza sveopćeg negiranje grijeha i ljudskog pada. No, smrt Boga rezultira pokopom dobra, ljepote, ljubavi i istine. Dobro postaje zlo, ljepota je ružna, ljubav postaje zadovoljenje seksualnih primitivnih nagona, a sve istine su relativne.
Zato danas svaki nemoral postaje ne samo prihvatljiv i tolerira se u razvijenim društvima, nego se čak i promovira kao nešto dobro za društvo. Rezultat je otvoreno neprijateljstvo prema kršćanima, i, sve učestaliji vjerski progoni.
Nigdje nije ovo jasnije nego u opasnosti koju društvo nameće obiteljima koristeći demonsku “rodnu ideologiju”, smrtonosni impuls koji smo iskusili u svijetu odsječenom od Boga kroz ideološki kolonijalizam.
Sveti Ivan XXIII je 1962. naglasio:
Zadaci od goleme težine i važnosti čekaju Crkvu, kao u najtragičnijim razdobljima njezine povijesti. Crkva sada mora uvesti živu i višestoljetnu energiju Evanđelja u krvotok ljudske zajednice.
To postaje izazov s kojim se Crkva danas suočava, čak i više nego 1962-e., a to je i naš sadašnji zadatak. To je ono o čemu sam govorio u svojoj knjizi, Bog ili ništa:
Danas se Crkva mora boriti protiv prevladavajućih trendova, s hrabrošću i nadom, bez straha treba podići svoj glas kako bi uništila licemjerja, manipulatore i lažne proroke. Dvije tisuće godina Crkva je bila suočena s mnogim suprotnim vjetrovima, ali na kraju najtežim putevima, pobjeda je uvijek osigurana.
….
Odlomak iz govora kardinala Roberta Saraha na National Catholic Prayer Breakfast 2016., u Washingtonu, 17. svibanj 2016
