Kada se prouči izvješće koje su Njemački biskupi pripremili za nadolazeću izvanrednu Sinodu biskupa o obitelji i evangelizaciji, slobodno bi se moglo doći do ovog zaključka:
“Rašireno odbacivanje crkvenog učenja u ovom izvješću otkriva sliku stanja same Crkve u Njemačkoj. Očito je vrlo malo učinjeno u proteklih pedeset godina kako bi se objasnilo i promicalo crkveno učenje o braku, obitelji i spolnom moralu.”
A također je istina da u njihovom izvješću ne postoji “nimalo žaljenja ni kajanja”, a da ne govorim o “samokritici.” Puno je lakše kriviti Rim za “nepopustljivost” nego priznati svoje vlastite neuspjehe učitelja i pastira. No, rezultat će zasigurno biti daljnji kolaps Crkve u Njemačkoj jer ovakve pobune protiv crkvenog nauka neminovno dovode do nesloge i gubitka vjere.
Neizgovorena je istina da je tijekom proteklih pedeset godina, njemačka hijerarhija, kao i u drugim europskim zemljama, gotovo ignorirala Humanae vitae i druge mjerodavne dokumente koji su utvrđeni kao nauk Crkve o ljudskoj seksualnosti na najjasniji mogući načini. Egzodus njemačkih katolika iz crkve tijekom tog istog razdoblja svjedoči o vezi između moralne anarhije i gubitka vjere .
Iskustva Anglikanske crkve sigurno bi trebala biti pouka za one biskupe njemačke Crkve koji imaju oči da vide i uši da čuju. Sve na što biskupi pozivaju u ovom dokumentu već postoji u anglikanskoj zajednici, i to već desetljećima. Anglikanci su davno prigrlili cijeli program utvrđen u ovom njemačkom dokumentu, što je rezultiralo masovnim bijegom iz Engleske crkve koja je ostala gotovo poput kostura od Crkve, jedna hijerarhije bez vjernika.
Crkvene vođe moraju shvatiti kako jedinstvo Crkve nije samo u jedinstvu dogmatskog učenja, nego i u jedinstvu života temeljenog na jedinstvenoj moralnoj pouci. Ne možete imati uistinu jedinstvenu Crkvu ako nemate jedinstvo u moralnom životu svojih članova. A gdje to jedinstvo života nestaje, vjera članova se jednostavno ne može održati. Ako bi njemačka Crkva uspjela u nakani revidiranja moralnog nauka Crkve o ljudskoj seksualnosti, i prilagodila ga željama svojih već gotovo odmetnutih članova, rezultat neće biti veće jedinstvo, nego manje, ne punije crkve nego praznije, kao danas u Engleskoj.
Osim toga, posljedica napuštanja tradicionalnih normi ljudske spolnosti svih kršćanskih Crkava u prošlom stoljeću, također je dovela do nove demografske krize s kojom se sve europske zemlje sada suočavaju. Naime, biti će manje njemačkih katolika u crkvama, ne samo zbog gubitka vjere, nego zbog pada broja njemačkog stanovništva u cjelini.
A čime se još bave njemački biskupi? Vijesti koje nam stižu iz Njemačke navode da je biskupska Konferencija izdala dekret koji upozorava njemačke katolike koji se odluče za odustajanje od plaćanja njemačkog “crkvenog poreza”, kako će biti isključeni iz primanja sakramenata, vjerskog pokopa i sudjelovanja u životu u župe.
Mogli bismo to prevesti kao: neće biti isključeni iz sakramenata ako glasaju za pobačaj i eutanaziju, ali će im biti odbijeni sakramenti i kršćanski sprovod ako ne plaćaju crkveni porez.
Neki novinari danas pozivaju na preispitivanje uskih financijskih veza između Crkve i države u Njemačkoj. Crkva crpi ogroman prihod od ovog tzv. crkvenog poreza, a svećenici primaju dosta visoke plaće od strane države. Većina Hrvata bi bila malo šokirana spoznajom da njemački biskupi primaju između 8.000 € i 11.500 € mjesečno, ovisno o njihovom rangu.
Ukratko, njemački svećenici mogu imati i pravi financijski interes ako učine stado sretnim, tako da i dalje plaćaju taj porez, a ne da izlaze iz Crkve.
Istina, možda ne postoji izravna veza između tišine pastira i činjenice da njihove plaće ovise o plaćanju poreza vjernika. No, s obzirom na ljudsku prirodu, to nije tako lako zanemariti.
Ja bih se kladio kako bi se ti biskupi i svećenici lako složili s tvrdnjom da je bogati stil života biskupa i kardinala za vrijeme renesanse odigrao veliku ulogu u korupciji Crkve i pojavi reformacije. Možda bi i oni mogli ponovno razmotriti svoj stil života danas. I neka samo bace jedan iskreni pogled na svoje udvaranje biračima tijekom posljednjih nekoliko desetljeća po prešutnom dogovoru koji glasi: mi ništa nećemo govoriti, a vi ćete ostati s nama.
Članak vlč. Marka Pilona objavljen u The Catholic Thing
