Ako crkveni socijalni nauk izgubi intimnu vezu s tradicijom, gubi s vremenom svoju narav kao navještaj Krista i pretvara se u generički humanizam vođen solidarnošću. Drugim riječima, započinje faza trajnog opadanja.
Motu proprij Summorum pontificum dao je nadu mnogima koji su predani katoličkom socijalnom nauku i koji nastavljaju redovito prisustvovati misi Pavla VI. Katolički socijalni nauk nije nepovezan s liturgijom. „Stara“ misa naglašava središnju važnost Boga, uključujući njegovo društveno kraljevstvo, više nego što to čini Novus Ordo. Franjin najnoviji Motu proprio okreće nas u smjeru „novog“ katoličkog socijalnog nauka, u kojemu se božansko povlači i zaklanja primat Crkve nad svijetom.
Franjin Motu proprio Traditionis custodes ima mnogo aspekata koji se mogu smatrati nerazboritima. Neki se još uvijek utvrđuju, drugi će s vremenom postati jasni. U međuvremenu, želio bih istaknuti jedan koji se odnosi na katolički socijalni nauk.
Kada je 2007. godine papa Benedikt XVI. objavio Motu proprio Summorum Pontificum, potvrdio je drevni misni obred kao izraz, iako izvanredan oblik, jedinstvenog lex orandi rimske Crkve. Mnogi ljudi koji su aktivni na području katoličkog socijalnog nauka su bili zadovoljni, uključujući i mnoge koji su nastavili prisustvovati misi Novus Ordo čak i nakon objave Summorum Pontificum. Iako vjerni misi pape Pavla VI., zahvalni su papi Benediktu XVI. Zašto? Jer znaju da je liturgija povezana s crkvenim socijalnim naukom, s obzirom na to da je u životu Crkve ili kršćanina sve povezano s liturgijom. To je uostalom značenje gesla lex orandi – lex credendi.
Stav koji smo upravo opisali zahtijeva objašnjenje. Zašto je ponovno uvođenje „starog“ obreda za vrijeme Benedikta XVI. mnoge katolike, koji su posvećeni katoličkom socijalnom učenju, ispunilo velikom nadom? Kakvu poveznicu nalaze između otvorenosti prema staroj liturgiji i promicanja socijalnog nauka Crkve?
Katolički socijalni nauk ima izravan odnos s tradicijom jer pripada tradiciji Crkve. Nije nastao 1891. godine s enciklikom Rerum novarum, nego je rođen s Evanđeljem. Papa Ivan Pavao II pojasnio je taj odnos u svojim enciklikama, napose u enciklici Laborem exercens (1981). Ako crkveni socijalni nauk izgubi tu intimnu vezu s tradicijom, gubi s vremenom svoju narav kao navještaj Krista i pretvara se u generički humanizam vođen solidarnošću. Drugim riječima, započinje faza trajnog opadanja.
Unutar Crkve, osim papa koji su radili na razvoju crkvene socijalne doktrine u okviru tradicije, napose Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., druge su se sile urotile da je vode drugdje, transformirajući je u socijalnu etiku i promicanje čovjeka kao čovjeka. U prvoj verziji – onoj tradicionalnoj – Crkva ima krajnju riječ o političkom životu, onu koju može govoriti samo ona, bez koje politički život ne može postojati. Slijedom toga, ona ima javnu ulogu koja je vjerska, a ne samo etička ili humanistička. S druge strane, u drugoj verziji, Crkva se ne može uključiti u političku dimenziju zajedničkog života, a da se ne spusti na razinu bratstva i etičke solidarnosti, a religijsku dimenziju ostavi po strani.
Sada postaje jasnije zašto je netko tko je predan tradiciji katoličkog socijalnog nauka zainteresiran za Motu proprij Summorum Pontificum. Liturgija Vetus ordo jasnije otkriva kao središte svemogućeg Boga i njegovu vlast nad stvorenjima, uključujući njegovo socijalno kraljevstvo, nego što to čini Novus ordo. Antropološka dimenzija u Novus ordu pojavljuje se na određeni način kao posljedica prisilnih prilagodbi, a odnos koji se prikazuje između Crkve i svijeta je ravnopravniji nego što bi on trebao biti, to jest trebao bi karakterizirati primat Crkve nad svijetom. Ljudsko postaje kriterij za božansko. Javna uloga Crkve predstavljena je više kao funkcija pomaganja svijetu da on nastavi biti svijetom, umjesto da ga spasi, a uloga Crkve u društvenim odnosima više se karakterizira u dobrotvorne svrhe, a istina se često prikriva.
Da se poslužimo jednostavnim primjerom. Pristalica „antropološkog zaokreta“ u teologiji, kojega je pokrenuo Karl Rahner, može vidjeti misu Pavla VI. kao primjer ovog zaokreta i u velikoj mjeri mu se prilagođavati. Očito se isto ne može reći za latinsku (staru) misu. Negdje između toga dvoje postoji kršćanski personalizam, a ne antropološki obrat.
Mislim da tako možemo objasniti zašto katolici koji su predani katoličkom socijalnom nauku su isto tako naklonjeni Motu propriju Summorum Pontificum te su razočarani Franjinim novim Motu proprijom. Iako naglašavaju da žele braniti tradiciju, novi zakon (Motu proprijo) otvara vrata onima koji su oduvijek željeli umetnuti društvena učenja u „novu tradiciju“, koja karakteriziraju umanjenje božanskog i uzvišenje čovjeka.
