Osim što je Humanae Vitae pape Pavla VI. potvrdio višegodišnji nauk Katoličke Crkve (ovdje), mnogi zaboravljaju da se drugo veliko razočaranje zagovaratelja aggiornamenta iz 70-ih odnosilo na svećenički celibat. “Popuštanje” u crkvenom učenju o braku i seksualnom moralu išlo je ruku pod ruku s očekivanjima da svećenički celibat, kako je jednom Karl Rahner predviđao, neće preživjeti osuvremenjivanje Crkve.
Na tisuće svećenika napustilo je službu odmah nakon koncila. Bogoslovna sjemeništa i samostani su u velikoj mjeri popustili u disciplini, a tako i u broju, i u svetosti. Manjak svećenika dijelom je bio posljedica dramatičnog pada vjere u svećeništvo, sakramente, te samu misnu žrtvu. A kako su svećenici prešli u laički stalež, sudjelovanje laika postalo je ključ za prevladavanje manjka svećenika.
Ipak nisu svi napustili svećeništvo. Mnogi su ostali svećenici vjerni službi i nastavili su, smatrajući kao ih je njihovo iskustvo koncila – više duhovnog „događaja“ nego učenja – pozvalo da rade na dubljoj, epohalnoj promjeni koja bi mogla potrajati čitav njihov život. Ovo nije bilo mišljenje običnih vjernika koji su bili zahvaćeni zeitgeistom. Ovakve težnje su se mogle uočiti na najvišim položajima.
Stoga ne bismo trebali misliti da je pitanje viri probati – o kojem se toliko raspravljalo na ovoj posljednjoj Amazonskoj sinodi – nekakav jedinstven plod pontifikata pape Franje. Kao što je izvijestio George Weigel, jedan od brazilskih biskupa odgovoran za oblikovanje dnevnog reda amazonske sinode strastveno je uzviknuo pred kraju zasjedanja: “Ovo je naša posljednja prilika!” Drugim riječima, ovi ljudi- od kojih su mnogi čak izvučeni iz mirovine, živjeli su cijeli svoj život nadajući se ovoj prilici.
Ova generacija epohalnog „događaja“ osjeća da je konačno došlo vrijeme dovođenja svećeništva do onog oblika kakav su nekoć predviđali 70-ih. Ali u kakvom obliku? Je li ta „posljednja prilika“ ujedno i „posljednja zapreka“ generaciji koja je živjela nadajući se epohalnoj promjeni? Je li ovo posljednji trzaj onih koji privilegiraju razvoj nad sadržajem? Je li ovo kraj one generacije teologa koji ljudsko iskustvo postavljaju kao standard daleko iznad Svetog pisma i tradicije? Je li ovo kraj generacije koja stavlja privremene potrebe iznad razmatranja vječnih istina, koja više pažnje posvećuje plemenskim kipovima nego Blaženoj Djevici Mariji?
Ali postoji još jedna generacija, možda trenutno manja u broju, koja želi vratiti granice. Postoji generacija koja razmišlja o Kristovom svetom djevičanstvu, koja ne vidi samo ljudski zakon, već i superiornost svetog celibata kao žrtvu pravedno naređenu u propovijedanju Kristove savršene žrtve.
Postoji generacija koja vjeruje da će propovijedanje Krista raspetog donijeti veću žetvu. Ovakva generacija postoji. Možda ne u Rimu, ali postoji. I nije na samrti.
