Kad Papa Emeritus premine, svaki blijedi tračak predkoncilskog razdoblja službeno će nestati, a disfunkcija u bratstvu crkvene hijerarhije će se – vjerujem – u potpunosti prikazati.
Crkva se može usporediti s mnogim stvarima, a jedna od njih je obitelj.
Iako je Benedikt XVI. “papa emeritus”, on je još uvijek na mnogo načina patrijarh Crkve.
Unatoč zbunjenosti oko trenutnog razdoblja u kojem imamo dvojicu ‘papa’ odjevenih u bijelo, Benedikt je kao najstariji živući član obitelji, relikt iz druge ere koji predstavlja izgubljenu generaciju u vremenu u kojem svi sinovi obitelji na prošlost gledaju kao na najvećeg neprijatelja. .
Ne kažem da bi jedan čovjek, pa bio on i papa, mogao sam poraziti desetljećima staru modernističku navalu u Crkvi. Ali mora se priznati da je bilo strožih i učinkovitijih mjera koje su se mogle provesti.
Zapamtite, on je itekako dobro znao koliko su stvari loše. Rekao nam je, za vrijeme primanja pontifikata „molite za me da ne pobjegnem od straha pred vukovima“.
Benedikt je znao da postoje vukovi preobučeni u pastire; i na kraju, čini se, nije bio u stanju izdržati njihove napade. Razumijem da bi Benediktovim pristašama moglo biti neugodno čuti kako se o njemu govori da nije uspio u svojim nakanama, ali jednostavno je činjenica da nam je rekao da je zabrinut zbog bijega, a onda je na kraju pobjegao.
Benedikt je u najmanju ruku paradoksalan papa. Neki od njegovih postupaka i teoloških spisa čine ga zagovornikom Tradicije. U isto vrijeme, neka od njegovih djela – osobito ona ranija – izgledaju kao da ih je mogao napisati Teilhard de Chardin.
On je papa koji je oslobodio latinsku misu; ali on je također papa koji nije učinio dovoljno kako bi osigurao da njegov nasljednik ne može potisnuti tu istu misu.
Osobno vjerujem da je Benediktova prisutnost u Rimu – čak i ako je pasivna i simbolična – djelovala kao neka vrsta barijere protiv najgorih napada neomodernizma koji bi se mogli dogoditi nakon njegove smrti. Sve dok je živ i nosi bijelo, on je poput umirućeg patrijarha kojega njegovo potomstvo uvelike prezire, ali kojemu se mora odavati barem malo časti zbog pristojnosti.
Kad umre – što će se vjerojatno dogoditi vrlo brzo – svaka čast i pristojnost bit će stvar prošlosti.
Ako postoji ikakva sklonost modernističkog Rima da se odnosi milostivo prema tradiciji i teološkom pravovjerju i igra po pravilima radi čiste ceremonije, to će nestati kada Benedikt ode.
Kad Papa Emeritus premine, svaki blijedi tračak predkoncilskog razdoblja službeno će nestati, a disfunkcija u bratstvu crkvene hijerarhije će se – vjerujem – u potpunosti prikazati.
I baš kao u disfunkcionalnoj obitelji nakon smrti patrijarha, pretpostavljam da će uslijediti brojne svađe.
Pripremi te se.
