Ne čudi da se s obzirom na sve češće vijesti o zloupotrebi i zlostavljanjima poziva na reformu Crkve. Ali ne smijemo zaboraviti što je pojam “reforma”, dobro ukorijenjen u povijesti Crkve, značio do Drugoga vatikanskog sabora: ponovna uspostava discipline, stezanje remena, kraj rasipnosti i povratak tradicionalnom poretku.
“Reforme” Drugog vatikanskog koncila prve su u cjelokupnoj povijesti Crkve koje odstupaju od tog gledišta; više nisu vjerovali da će tradicija doprijeti do ljudi sadašnjosti i stoga su se oslanjali na opće popuštanje prakse i doktrine, iako rezultat ovog pastoralnog relativizma baš i nije bilo uspješno zadržavanje ljudi u Crkvi.
Nije Crkva koja je okoštala u svojim obredima i fosilizirana u svojim doktrinama gubila vjernike u sve većem broju od Drugog vatikanskog sabora, nego Crkva koja je omekšala u doktrinama i postala liturgijski bezoblična. Nisu zlostavljači postali svećenici koji su se slomili pod jarmom pravila ‘otuđenog’ života, nego oni koji su desetljećima bili oslobođeni jasnog duhovnog nadzora i stege.
Sada kada je “reformska” katastrofa šezdeset pokoncilskih godina svima pred očima u svim svojim sramotnim razmjerima, Papa i mnogi biskupi, posebno njemački biskupi, ne mogu misliti ni na što drugo nego na to da još nisu dovoljno daleko otišli u radikalnoj razgradnji svega što pripada katolicizmu. Ovo podsjeća na kratkovidnog krojača koji gleda u neskladne hlače, naginje glavu i dalje se čudeći: “Tri puta sam ih skraćivao, i još su prekratke!”
Iz članka Martina Mosebacha objavljenog 10. veljače 2022. u Neue Zürcher Zeitungu.
