Što bi se dogodilo kada bi Sveti Otac ponovno iznio neke ključne stavke katoličke dogme?
Prije svega, mislim na ovu dogmu: Extra Ecclesiam Nulla Salus. Definirana je ovako: „Proglašavamo, definiramo i izjavljujemo da je apsolutno nužno za spasenje svakog ljudskog stvorenja da bude podložan Rimskom prvosvećeniku.“ (Papa Bonifacije VIII., bula Unam Sanctam, 1302.) Kada bi papa Franjo ponovio ovo, mogli bismo samo nagađati što bi se moglo dogoditi. Najmanje što bi time postigao bilo bi potpuno uništenje 60 godina ekumenskog dijaloga i izazivanje masovnog unutarnjeg razdora unutar Katoličke Crkve.
Ipak, dogma Extra Ecclesiam bila je srž misijskog djelovanja Crkve tijekom 2000 godina i glavna načela koja su animirala većinu mučenika, od kojih su neki bili spremni umrijeti u stravičnim mukama braneći je. Danas bi vrlo malo katolika uopće sanjalo predložiti ovu ‘zastarjelu’ ideju. Oni bi je ili poricali ili ublažavali do neprepoznatljivosti, što im je vjerojatno draža opcija. Međutim, time se ova prepreka crkvenom nauku ne uklanja, već je samo pokušavaju zakopati u plitkom grobu, gdje postoji rizik da ponovno iskrsne i proganja nas. Mora se uzdići u svom punom sjaju jer je to jedini razlog za obraćenje na katoličku vjeru. Inače, zašto bi itko uopće bio katolik?
Još jedno šokantno obilježje nedavnog učenja Vatikana jest otvorena osuda svakog pokušaja obraćenja drugih – prozelitizma – od strane nekoliko modernih papa. Papa Franjo je, primjerice, rekao: „Crkva raste svjedočenjem, riječima i djelima – a ne prozelitizmom.“ [Obraćanje katehetama, 27. travnja 2013.] Nekolicina duša koje se ipak obrate to često čini iz sekundarnih razloga, poput: „Moji katolički prijatelji su tako dragi ljudi“ ili „Tražio sam sigurnosti u životu.“ Sveti Edmund Campion je u svom ‘hvalospjevu’ iz 1580. napisao sljedeće: „Vjera je potpuno zadovoljavajuća za um, uključujući sve znanje i razum u svoju svrhu, i potpuno je uvjerljiva svakome tko joj pruži ravnopravnu i mirnu priliku.“
Ovo je polazna točka svakog ‘prozelitizma’ i neugodna istina. Katolička apologetika sada je odbačena u korist nejasnih preporuka pape Franje za ‘svjedočenje riječima i djelima.’ Temelj tradicionalnog crkvenog učenja jest ideja da je Katolička crkva univerzalna u vremenu i prostoru i da se svi moraju obratiti njoj kako bi postigli spasenje. Moraš biti katolik! O, kako neugodno! Danas je nemoguće to proglasiti, a da te ne smatraju zločincem iz mržnje, pa ne čudi da su pape nakon Drugog vatikanskog sabora ostale tihe. Kako bi uopće mogli govoriti?
Prelazimo sada na drugo područje crkvenog učenja: sodomija je grijeh koji vapije za osvetom s neba. Zamislite da Sveti Otac to ponovno izjavi? Još jedan zločin iz mržnje! Još gore od odlaska u skrivanje, završio bi u zatvoru i bacili bi ključ. Što, dakle, crkveni vođe govore? Jednostavno ovo: homoseksualci su prihvatljivi za svećeničku formaciju sve dok nisu ‘aktivni’. Ali svi znamo, zar ne, da su nečiste misli ili želje, ako se zadrže i njeguju, grešne i mogu na kraju dovesti do grešnog djelovanja. U svakom slučaju, ako muškarac s homoseksualnim sklonostima razgovara s rektorom sjemeništa, zašto bi uopće priznao takve sklonosti osim ako ih ne planira prakticirati ili ih već nije prakticirao? Kako bi udovoljila pro-LGBT zakonodavstvu, Crkva bi mogla na kraju ukinuti grijeh sodomije, a ne vidim način kako to izbjeći, jer je samo pitanje vremena kada će aktivni homoseksualac, kojemu bude odbijen ulazak u sjemenište, pokrenuti pravnu tužbu i pobijediti. To će signalizirati potpuni kolaps katoličkog moralnog nauka, osim ako katolička hijerarhija ne bude spremna otići u zatvor, govoreći istinu.
Još jedna dogma Crkve jest da je Isus Krist Kralj. To znači da on ima vlast ne samo nad našim srcima i umovima, već i nad narodima i vladama. Toliko smo se danas navikli na odvojenost Crkve i države da se ovaj bitni dio crkvenog učenja, ponovno, ili ignorira, marginalizira ili kvalificira do neprepoznatljivosti. Prije nekoliko godina, moja djeca i ja posjetili smo mjesto mučeništva svetog Thomasa Becketa u katedrali Canterbury. Dok smo šaptali nekoliko zagovora ovom velikom branitelju slobode Katoličke Crkve od državnog uplitanja Henrika II., prišao nam je kanonik katedrale i u svečanim tonovima izjavio: „To je ono što se dogodi kada kombinirate Crkvu i državu!“
Odvajanje Crkve i države trebalo bi biti anatema pravom svjetovnom i duhovnom poretku, pa se, ponovno, kao i kod dogme extra Ecclesiam nulla salus te problema LGBT zajednice, ideja Kristovog kraljevstva okreće protiv nas. Prihvaćajući odvojenost Crkve i države, država sada mora izmišljati vlastiti moral, koji se pretvara u represivne zakone. Uplitanje vlada u moralni život njihovih građana, što je nekada bila nadležnost Crkve, sada je toliko uobičajeno da malo tko na to uopće obraća pažnju. Mjera koja promiče prava LGBT zajednice predstavlja uvjerljiv primjer ovog naopako postavljenog uplitanja političara u društveno kraljevstvo Isusa Krista. Da bi dovršili ovu inverziju, Crkva nakon Drugog vatikanskog sabora prihvaća svjetovne vrijednosti vlada, poput klimatskih promjena, socijalne pravde i vjerske slobode. Možemo li zamisliti što bi se dogodilo kada bi Papa ponovno proglasio doktrinu društvenog kraljevstva Isusa Krista?
Proglašenje nekih katoličkih doktrina danas bi pozvalo na zatvorske kazne različite duljine, pa tako dijelovi katoličkog života postaju podložni izmjenama kako bi se uskladili s javnim mišljenjem, koje drži da su sve religije jednako valjane. Ovo popularno stajalište također plaši crkvene vlasti i čini osnovu trenutnih napada na latinsku misu. Zamislite da je ponovno uvedu obvezno? To je nemoguće jer bi time Crkva dobila jedinstvenost i fizički identitet potpuno suprotan duhu modernog svijeta. Danas svjedočimo napadima čak i na one katolike koji jednostavno ‘vole’ latinsku misu i spremni su prihvatiti nove orijentacije. Ne, moraju uništiti tu misu, a to je ono što Sveti Otac nastoji postići ismijavanjem njezinih pristaša u svojoj posljednjoj knjizi Nada. Ta knjiga je početna salva, koja možda najavljuje potpuni zabranu latinske mise.
Dok Sveti Otac promiče svjetovne vrijednosti, zna da je siguran jer sedevakantistički pokret ne predstavlja značajnu prijetnju. S druge strane, kada bi ponovno iznio katoličku doktrinu u njezinoj vječnoj čistoći, njegov bi položaj bio vrlo nesiguran, jer bi ga većina biskupa i vjernika vjerojatno napustila. Pitanje je: postoje li među katoličkom hijerarhijom oni koji su spremni patiti za vjeru, poput svetog Thomasa Becketa, suočeni s pretežno neprijateljskim vladama koje samo odražavaju javno mišljenje? Čini se da ih nema. Možemo se samo nadati i moliti da Bog sam riješi ovaj problem, možda tako što će nam poslati drugu svetu Tereziju Avilsku. S čisto ljudskog gledišta, ova kriza je nerješiva i zahtijeva božansku intervenciju, za koju se moramo svakodnevno moliti, držeći se za naše krunice.
Joseph Bevan
Veljača 2025.
