Što je moglo biti? To je pitanje koje se pojavljuje u gotovo svim sferama života, a svakako to nije ništa manje slučaj s liturgijskim životom Crkve latinskog obreda. U analizi liturgijskog pokreta često sam primjećivao da je bilo nekih vrlo dobrih početaka i inicijativa koje se mogu naći unutar njega, posebno onih koje su potaknuli benediktinci krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Glavni pokretači liturgijskog pokreta su bili Gueranger i Beauduin.
Međutim, do sada je svima poznato da su se drugi elementi uvukli u ovaj liturgijski pokret i nedvojbeno ga odveli u drugom smjeru.
Ne sugerirajući kakve su bile motivacije s njihove strane, dovoljno je reći da njihovi posebni ciljevi nisu uvijek bili ukorijenjeni u zdravoj liturgijskoj znanosti, niti u poštivanju praiskonske tradicije koja je rasla i razvijala se. Moglo bi se reći da su to bili elementi pokreta koji su bili vođeni sebičnim namjerama, upitnim načelima i, na kraju, liturgijom raskida u njezinim najdaljim krajnostima.
Ali što bi bilo da je izvorni liturgijski pokret ostao vjeran svojim temeljnim načelima i usidren na liturgijskom naslijeđu latinskog obreda? Što da su, osim toga, liturgičari potpuno proveli smjernice Sacrosanctum Concilium nakon Drugog vatikanskog sabora? (Imajte na umu da je ovo važna razlika. Koncil i sam njegov tekst su jedno. Kasnije postkoncilske promjene učinjene u njegovo ime su bile nešto drugo i često u izravnoj suprotnosti s Koncilom i liturgijskim tekstovima.) Kako je to moglo izgledati?
Možda bismo onda mogli vidjeti:
• svetu liturgiju promicanu i tretiranu kao središnji stup katoličkog života u župama i u obiteljima (pri čemu se druge pobožnosti nisu obeshrabrivale, već su se shvaćale kao začini).
• Božanski oficij (časoslov) koji bi preuzeo veću ulogu, osobito u urbanom župnom životu, ali također imao veći doseg i u privatnom vjerskom životu, usmjeravajući domove i obitelji prema liturgijskom kalendaru, liturgijskim razdobljima i blagdanima;
• Nastavak promicanja dolazaka na sv. mise (i “moljenje mise“) i pružanje odgovarajuće poduke o bogatstvu liturgijskog nasljeđa Crkve koje se vidi kroz njezine obrede i ceremonije; ukratko, actuosa participatio (aktivno sudjelovanje) ne plitko shvaćeno kao puko liturgijsko “djelo“, nego prije svega, kao smisleni angažman srca i duše kroz angažman intelekta i ljepote;
• Oživljavanje liturgijske umjetnosti koja se udaljila od l’Art de Sainte-Suplice i nastojati osigurati vraćanje kvalitativne liturgijske umjetnosti koja je više bila karakteristična za razdoblja prije industrijske revolucije;
• Promoviranje plemenite ljepote i jednostavnosti, ne poput nekog sterilnog minimalizma, već na način na koji su ga začetnici ovog koncepta shvaćali: kao bogati, kontrolirani oblik ljepote.
I tako dalje.
Benediktinac Lambert Beauduin smatra se jednim od očeva liturgijskog pokreta, a 1914. iznio je program koji je predložio za liturgijski pokret. Njegov program glasio je ovako:
Središnja ideja koju treba ostvariti liturgijski pokret je sljedeća: „Da svi kršćani žive istim duhovnim životom, da se svi hrane štovanjem svete Majke Crkve“.
Sredstva koja se trebaju upotrijebiti u tu svrhu su dvojaka. Prvi se odnosi na sama bogoslužna djela; drugi na liturgijsku djelatnost koja se obavlja izvan ovih liturgijskih čina.
Bogoslužje. Na tom polju članovi liturgijskog pokreta žele svim svojim snagama pridonijeti postizanju sljedećih ciljeva:
1. Aktivno sudjelovanje kršćanskog puka u svetoj misnoj žrtvi razumijevanjem i slijeđenjem liturgijskih obreda i tekstova.
2. Naglašavanje važnosti svečane mise i nedjeljnih župnih službi, te pomoć pri obnovi zajedničkog liturgijskog pjevanja [tj. napjeva] u službenim okupljanjima vjernika.
3. Napori da se očuvaju ili ponovno uspostave Vesperae (Večernja molitva u časoslovu) i nedjeljno povečerje (zadnja molitva u časoslovu) te da se tim liturgijskim molitvama da drugo mjesto odmah iza svete misne žrtve.
4. Upoznavanje i aktivno sudjelovanje u obredima i sakramentima koji se primaju ili se kod njih pomaže, te širenje tog znanja među drugima.
5. Njegovanje velikog poštovanja i povjerenja u blagoslovine naše Majke Crkve.
6. Obnova sprovodnog obreda i njegovo vraćanje na počasno mjesto, obdržavanje običaja bdijenja i jutarnje molitve časoslova, davanje veće svečanosti sprovodnim službama i poticanje vjernika da pomažu, čime se djelotvorno bori protiv dekristijanizacije obreda mrtvih.
Liturgijske aktivnosti izvan bogoslužja. U ovom području postoje četiri načina na koje članovi (vjernici i svećenici) mogu pomoći u promicanju liturgijskog pokreta:
A. Pobožnost
1. Povratak tradicionalnih liturgijskih razdoblja na počasno mjesto kršćanskog života: Došašća, Božića, Korizme, Uskrsa, blagdanskih osmina, blagdana Blažene Djevice Marije, apostola i velikih svetaca misionara naše vjere.
2. Temeljenje naših dnevnih privatnih pobožnosti, meditacije, čitanja i tako dalje, na dnevnim uputama liturgije, psalama, liturgijskih knjiga i temeljnih dogmi katoličkog bogoslužja.
3. Obnova i davanje narodu dragih pobožnosti njegujući ih na izvoru liturgije.
B. Studij
1. Promicanje znanstvenog proučavanja katoličke liturgije.
2. Popularizacija znanstvenih spoznaja o liturgiji u posebnim revijama (časopisima) i publikacijama.
3. Promicanje proučavanja i nadasve prakticiranja liturgijskih molitava u odgojno-obrazovnim ustanovama.
4. Težnja za pružanjem redovite liturgijske naobrazbe udrugama, raznim organizacijama itd., te u tu svrhu upotrijebiti sve uobičajene metode popularizacije.
C. Umjetnost
1. Promicanje svih uputa Pija X. u njegovom Motu propriju o crkvenoj glazbi.
2. Nastojati da umjetnici koji su pozvani baviti se svetom umjetnošću, arhitekturom, slikarstvom, kiparstvom i tako dalje, dobiju obrazovanje koje će im omogućiti razumijevanje duha i pravila crkvene liturgije.
3. Obznaniti umjetnicima i piscima plodno nadahnuće koje Crkva nudi umjetnosti u svojoj liturgiji.
D. Promocija
1. Svim sredstvima širiti popularne liturgijske publikacije koje pokazuju važnost glavnoga dijela liturgije: nedjeljne mise, večernje molitve, sakramenata, sprovodnih obreda i tako dalje.
2. Ponovno buđenje starih liturgijskih običaja u obiteljima, koji će povezati kućne proslave s crkvenim kalendarom, i u tu svrhu se služiti glazbenim djelima skladanim u te svrhe.
Kad bi se ovakav program postojano slijedio i uzeo k srcu, vođen temeljnim načelima poštovanja i privrženosti liturgijskom naslijeđu Crkve; i da je fokus na prilagodbi, informiranju i reformiranju nas samih (umjesto na ideji prilagodbe i u nekim slučajevima napuštanja naše liturgijske baštine ideji “suvremenog čovjeka”) stvari bi bile bitno drugačije.
Srećom, nikad nije prekasno.
Shawn Tribe
