Od srednjostrujnih medija do katoličkih stručnjaka, od konzervativaca do liberala, i svega između, došla su oprečna tumačenja glede toga što je papa Franjo htio reći u u svojoj novoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris Laetitia. Naročito je glede pitanja o dopuštanju svete pričesti razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima dokument ostavio pitanje toliko otvorenim da je to prouzročilo veliku zbunjenost.
Dok se čekalo na službenu objavu papine pobudnice, često se čulo od konzervativaca da bi najgori mogući ishod bio dvosmislenost. Nakon što je uvidio otpor prema svome prijedlogu o pričesti za ponovno vjenčane katolike, kardinal Walter Kasper natuknuo je da bi jedini put naprijed za njegov prijedlog bio nejasan dokument za kojeg bi se postigao konsenzus, a ipak dopuštala promjena u praksi barem tamo gdje bi to biskupi htjeli.
Predvođeni kardinalom Reinhardom Marxom, njemački su biskupi već rekli da će oni ići naprijed s [Kasperovim] prijedlogom bez obzira na ishod Sinode, a papina pobudnica, čini se, daje mogućnost za takvo regionalno podijeljivanje. “Jedinstvo nauka i prakse sigurno je nužno u Crkvi, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih aspekata toga nauka ili izvlačenje određenih posljedica iz njega”, kaže papa Franjo. “Štoviše, svaka zemlja ili regija može tražiti rješenja koja su bolje prilagođena svojoj kulturi i osjetljiva prema tradicijima i lokalnim potrebama.”
Različite reakcije na papinu pobudnicu pokazuju da je se itekako različito tumači. Jedan od najzanimljivijih članaka dolazi od Roberta Royala, urednika za The Catholic Thing, koji u svojoj kolumni predstavlja ovakav scenarij:
Evo jedna hipotetska situacija koja bi uskoro mogla postati test slučaj: pretpostavimo da, uzimajući u obzir cjelokupnu tendenciju u Amoris Laetitia, njemački biskupi slijede svoja tumačenja i otvorene sklonosti te dopuste dijeljenje svete pričesti razvedenima i ponovno vjenčanima. S druge strane poljski biskupi, odlučno pravovjerni i koji ne nalaze ništa u tekstu što izričito zahtijeva promjenu tisućljetnog učenja, tumače Amoris Laetitia samo kao poticaj za veće pastoralno savjetovanje s krajnjim ciljem vođenja ljudi do promjene svojih života i da slijede Kristove riječi o braku.
Oba bi tumačenja mogla biti moguća, ali posljedice, u ovom i u drugim slučajevima, su nemoguće. Na jednoj strani granice dviju zemalja, pričest za razvedene i ponovno vjenčane postala bi znak novoga izlijevanja Božjeg milosrđa i praštanja. S druge strane, dijeljenje pričesti nekome u “neregularnim” okolnostima ostaje nevjera Kristovim riječima, a potencijalno i svetogrđe. Konkretno, širom svijeta, što se nazire ispred nas je kaos i sukob, a ne katoličanstvo. Nova bi se željezna zavjesa mogla spustiti između zapadnog katoličanstva i Crkve u ostatku svijeta – da ne govorimo o sukobima unutar “razvijenih” zemalja.
