Pretpostavljajući da postoji utjecajan broj homoseksualaca, ili onih koji homoseksualnost podržavaju, u svećeništvu, pitam se ne samo kako je do toga došlo, nego, što je još važnije, zašto je to i dalje tako. Drugim riječima, zašto bi mladi homoseksualni muškarac danas izabrao svećenički poziv?
Dakle, kako smo došli do toga? Očigledan odgovor je- Sotona. Koji je bolji način da se osakati Crkva? Protiv krivovjerja se može boriti jer se ljudi mogu raspravljati i jer se istina može spoznati. Uništavanje naše vjere u same muškarce, međutim, seže mnogo dublje. Seksualna odanost, osobito ona tajna, notorno su jače od ideoloških.
Uzroci homoseksualnosti su složeni. Također, nikada nije bilo razdoblja kada je svećeništvo bilo besprijekorno. Ali ako želimo reći da je homoseksualnost danas veći problem nego u prošlim vremenima, jedan od razloga može biti uništavanje muškaraca tijekom dva svjetska rata. Ovo je široka pretpostavka, ali tvrdim, vjerojatna.
Muška populacija Europe ozbiljno se prorijedila nakon Prvog svjetskog rata. To se ponovilo i u Drugom svjetskom ratu, uz urušavanje muškosti. Muškarci katolici koji su preživjeli ratove i htjeli se oženiti bili su na ‘slobodnom tržištu’, da tako kažem. Za one katoličke muškarce koji “nisu bili oženjeni”, ali su željeli uglednu karijeru, svećenstvo je bilo dobra alternativa. To definitivno nije bilo pravilo, ali je možda bila dovoljna iznimka da se učvrsti. Osim toga, kao što znamo, Sotona ne slijedi pravila.
Šezdesete su dodale ulje na vatru. Seksualna revolucija infiltrirala se u Crkvu gotovo jednako kao i bilo gdje drugdje. Crkva je zadala protuudarac s Humanae Vitae, ali je naišla na odbojne reakcije, čak i među vlastitim svećenstvom, pa je neko vrijeme potpuno šutjela o seksualnim pitanjima. Bogoslovna sjemeništa nisu postavljala pitanja o seksualnoj čistoći, a još manje ih poučavala.
Krajem 1960-ih Crkvu je zahvatila nestašica zvanja i svećenika. Mnogi su svećenici napustili Crkvu kako bi se vjenčali; tako su ostali mnogi koji “nisu bili od vrste koja se ženi”. U 1970-ima, biskupije koje su očajnički tražile zvanja nisu preduboko zalazila u pitanja o seksualnim sklonostima kandidata; osim toga, oni koji su trebali pitati možda su htjeli određenu vrstu. “Duh Drugog vatikanskog sabora” također je imao porazan učinak. Činjenica je da su u to vrijeme podnositelji zahtjeva za svećenstvo koji su zastupali tradicionalna stajališta često odbijani.
Dakle, do sredine 1980-ih imali smo solidan blok homoseksualnog klera. Papa sveti Ivan Pavao II., bez obzira na svoje nedostatke jer se nije suočio s ovim pitanjem, ipak je nadahnuo generaciju mladih ljudi oduševljenih vjerom. To je možda vratilo neku ravnotežu ulaskom u treće tisućljeće; ali utjecaj je ono što se računa, a ne brojevi, a činilo se da utjecaj definitivno postoji.
Ali sada dolazimo do posljednjih trideset godina. Zašto bi mladi homoseksualac danas izabrao svećenički poziv? Ili drugačije rečeno, kakvu privlačnost svećeništvo ima za homoseksualnog muškarca? Homoseksualnost je danas prihvaćena. Teško da bi takvom mladiću bilo koja karijera bila zatvorena zbog njegove homoseksualnosti; u nekim sferama, to mu može biti čak i od korist. Svećeništvo je možda jedno od rijetkih područja gdje otkrivanje ovog “stila života” još uvijek donosi neki strah od sramote i optuživanja. Pa zašto ga odabrati?
Jedna vrsta mladića može vjerovati da ih Bog na to poziva unatoč njihovoj homoseksualnosti. Vjeruju da će im Bog dati milost da ostanu čedni dok paze svoje stado. Možda čak vjeruju da će se bavljenjem ovim pozivom “izliječiti” od svoje homoseksualnosti. Drugi tip može vjerovati da je pozvan u svećenstvo zbog svoje homoseksualnosti; da će on na neki način biti “prvolomac”, jedan od onih koji će pokazati svijetu da otvoreno homoseksualni muškarac može biti dobar svećenik i da može dovesti Crkvu do priznanja legitimnosti homoseksualnih odnosa. Ako je bilo što od ovoga slučaj, na onima koji mladiću pomažu u razlučivanju zvanja (pod pretpostavkom da im govori o svojoj homoseksualnosti) je da mu kažu “Ne”.
Dopustite mi da postavim još jednu mogućnost, ona ima veze s tim kako smo počeli gledati na svećeništvo i svećenike u vremenu od Drugog vatikanskog sabora. Može biti da smo prije Drugog vatikanskog sabora svećenike gledali gotovo kao polubožanstva. Svećenik je bio tajanstven lik, udaljen od života drugih. Na misi je bila najvažnija njegova služba, a ne njegova osobnost.
U bogoslužju Usus Antiquior bilo je svejedno kako su otac Grgur ili fra Pero slavili misu. Obred ga je obuhvatio; riječi čak nisu bile njegove, već riječi drevnog jezika kojim nije mogao manipulirati. Osim homilije, nije vas bilo briga tko je slavitelj, a slavitelju nije bilo – u određenom smislu – stalo tko sjedi u klupama. To mogu biti dvije osobe; moglo bi biti dvjesto. Psihološki, njemu (slavitelju) je bilo svejedno.
Svojim držanjem nije se fokusirao na narod, i, budući da je slavio ad orientem, narod ga nije toliko vidio koliko je vidio kroz njega. Činjenica da su riječi mise često bile tihe, i očito upućene ne zajednici nego Nekome s „druge strane“ ispred njega, učinila je njegovu osobnost „nebitnom“.
Ako smo tada tako gledali na svećenika, više nije tako. S pravom ili ne, vjerujem da mi – a pod “mi” mislim na mnoge laike i neke svećenike – sada vidimo svećenika kao neku vrstu generalnog direktora župe. (Ovo gledište moglo bi se primijeniti do samoga vrh Crkve)
Tvrdio bih da se ovaj osjećaj svećenika razvijao i pojačao s novom misom. Namjero ili slučajno, svjesno ili nesvjesno, postala je važna osoba i osobnost svećenika, a ne služba. Svaki dan po pola sata, a nedjeljom dva do tri puta po sat vremena, za vrijeme vjenčanja i sprovoda, on je – kako ga službeno nazivaju mnoge župe – predstojnik i voditelj. Postaje na neki način voditelj ceremonije.
Ne krivim u potpunosti svećenike koji su postali žrtve ovoga. Svećeniku koji služi misu bila bi potrebna nadljudska količina poniznosti i sabranosti da ne uzme u obzir reakciju onih s kojima se suočava.
Nisam psiholog ni psihijatar. Moje iskustvo s onima koji su bili (i jesu) u iskušenju homoseksualnosti me je ipak navelo da vjerujem da imaju duboku potrebu za afirmacijom i pažnjom; želju da budu prihvaćeni i priznati. Svi to imamo u određenoj mjeri, ali homoseksualac, možda zbog rane izvan svoje kontrole, to osjeća dublje. Odatle i privlačnost prema kazalištu i uočljivije odijevanje. Mogu biti bolno sramežljivi, ali još više žele ugoditi. Poznavao sam mladiće koji su bili uvučeni u homoseksualnost ne zbog određene privlačnosti prema osobama vlastitog spola, već jednostavno zbog rane odbijanja koja su od drugih doživjeli.
Moj je argument stoga da su mnogi homoseksualni muškarci privučeni svećeničkom službom jer s Novus Ordo misom nudi sigurno, često i trenutno zadovoljenje ove potrebe za pažnjom i afirmacijom. U ekstremnim slučajevima, to može biti žudnja za dodvoravanjem.
Dakle, iako možda sami nisu aktivni homoseksualci, oni se priklanjaju homoseksualnim elementima u svećeništvu kako bi išli u korakom s vremenom ili se izložili riziku da se sazna za njihove vlastite grijehe iz prošlosti. Opisuje i svećenika koji ne bi volio ništa više od toga nego da bude što češće u središtu pažnje.
Rekavši sve ovo, dopustite mi da jasno kažem što ne tvrdim i ne želim reći!!! Ne kažem da su svi svećenici koji preferiraju Novus Ordo homoseksualci! Ne kažem da je Novus Ordo dizajniran za homoseksualce. Podrijetlo Novus Ordoa dovoljno je problematično i bez ovoga. Bilo je problema i s homoseksualnošću među klericima koji su slavili latinsku misu. Statistički gledano, čini se da je to rjeđe, ali to bi moglo biti jednostavno zato što svećenici koji slave latinsku misu dolaze iz tradicionalno orijentiranih obitelji i sjemeništa u kojima su ideje čednosti i čistoće bile rasprostranjene, shvaćane ozbiljnije. Također ne kažem da su svećenici koji su otvoreni ili ljubazni, samim tim, homoseksualci.
Ono što govorim jest da je po meni moguće da bi mladić s abnormalnom željom za pažnjom i afirmacijom bio privučen karijerom koja može donijeti – ne nužno – svakodnevno zadovoljenje želje za afirmacijom i pažnjom, i još više toga nego u drugim karijerama.
U svakom slučaju, vjerujem da ćemo, sve dok se ne vratimo viziji svećeništva koje je diskretno i skromno, imati problema s onima koji se, iz bilo kojeg razloga, žele uzvisiti ili afirmirati. To je ideja o kojoj vrijedi razmisliti.
