U povijesti zapadne religije, ono što proživljavamo danas je, čvrsto vjerujem, trenutak koji će povjesničari eventualno označiti kao doba likvidacije kršćanstva. Ono u mnogočemu podsjeća na doba protestantske reformacije, koje bi se moglo označiti kao doba likvidacije katolicizma, barem kada je stiglo u Englesku, Škotsku, Nizozemsku, Skandinaviju, i najveće dijelove Njemačke. Počevši od 1517. stara religija se naglo i brzo eliminirala.
Nešto slično se događa tijekom posljednjih pedeset ili šezdeset godina u SAD-u, Kanadi i zapadnoj Europi. Stara religija, u svojim katoličkim i protestantskim oblicima, uglavnom je propala. Pohađanje crkve se dramatično smanjilo, a teško da se itko više ozbiljno zauzima za starokršćanski seksualni moral.
Naravno, oni prije 500 godina nisu ovaj proces nazvali njegovim pravim imenom, protestantska revolucija, ime koje bi istaknulo korjenitost onoga što se događalo. Nazvali su je protestantska reformacija, naziv koji sugerira da je to bila konzervativna pojava.
Nečemu sličnom svjedočimo i danas. Tvorci današnje religijske revolucije ogorčeno će poricati da se zauzimaju za uklanjanje kršćanstva. Oni priznaju kako bi se htjeli osloboditi nekih zastarjelih oblika kršćanstva, posebno staromodnog moralnog učenja. No, oni misle da čuvaju onaj središnji nauk, ono što čini suštinu kršćanstva, naime, njegov nauk da moramo ljubiti svog bližnjega.
Što je ljubav, prema post-kršćanskom vjerovanju?
1) Prije svega, to je tolerancija. Moramo poštovati, pa čak i promicati različitosti: sve vrste različitosti – rasne, etničke, vjerske, kulturne, jezične, ekonomske, estetske, moralne i (pogotovo) seksualne. Ako ne odobravate sodomiju ili pobačaj ili transrodnosti, onda niste Isusov sljedbenik. Ispada, dakle, da pravi Isusovi sljedbenici nisu stari kršćani, nego post-kršćani.
2) morate kultivirati svoj potencijal za samilost; u svim trenucima dana ili noći afektivna strana vaše prirode treba biti prožeta tonom suosjećanja, suosjećanja koje će se baciti u akciju kad god naiđete na osobu koja je žrtva netrpeljivosti.
3) Budući da su u današnjem svijetu najučinkovitije agencije za ublažavanje boli i patnje Vlade velikih modernih društava, treba širiti moć i autoritet Vlade, te podržavati političke stranke koje promiču ovu ekspanziju.
Post- kršćani (ili bih trebao reći, anti-kršćani) spadaju u dvije glavne kategorije.
Postoje iskreni ateisti; mnogi od njih radije nazivaju sebe agnosticima, ali u praksi su ateisti. Oni koriste etiku ljubavi i tolerancije i suosjećanja; vjeruju u ideal velike vlasti koja može riješiti sve svjetske probleme. Ali oni ne vide potrebu da se pretvaraju da su kršćani. Misle da je Isus bio dobar čovjek; ali tako kao što su bili i Buda i Konfucije, ili Mohandas Gandhi i Martin Luther King Jr.
Zatim, tu su liberalni ili, moderni kršćani. Oni ne vjeruju u klasično kršćanstvo, ali još uvijek imaju nostalgičnu privrženost staroj religiji, ili barem imenu stare religije. I oni imaju posebnu ljubav za Isusa. Ne misle da je bio Bog, niti da je umro za naše grijehe, još manje da je rođen od djevice, i sasvim sigurno ne vjeruju da je uskrsnuo od mrtvih. Ali, oni ga ipak svrstavaju na višu razinu od Buddhe, Konfucija, i ostalih. Po pitanjima morala, ovi moderni kršćani su u punom skladu s ateističkim post-kršćanima.
