S velikim sam zanimanjem pročitao riječi pape Franje upućene članovima Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata prije njihove godišnje plenarne skupštine. Posebno su me se dojmile riječi pape Franje: „Bez liturgijske reforme nema reforme Crkve“.
Dok sam razmišljao o ovim riječima, obuzeo me osjećaj pomutnje. Je li papa mislio na konstituciju Sacrosanctum Concilium koju je proglasio Drugi vatikanski sabor i reformu liturgije koja se dogodila u godinama nakon Koncila? I ako je tako, koje je točno značenje riječi ‘reforma’ ovdje? Kako trebamo razumjeti upotrebu ove riječi?
Prva mogućnost je da se ova riječ koristi za označavanje nečega što počinje ispočetka, nečega što se ponovno oblikuje. Ali to ne može biti značenje papine pobudnice, jer Crkva se ne može ponovno oblikovati u tom smislu. Crkva u svijetu nastala je iz krvi i vode koje su potekle iz Kristova boka dok je umirao na križu i bila je oblikovana od Duha Svetoga na dan Pedesetnice. Dakle, papa ne može govoriti o potrebi stalnog, tj. ponovnog početka Crkve, kao da se svako doba sa svojim posebnim trenutkom povijesti mora na neki način susresti s ‘novom Crkvom’ koja može odgovoriti na posebne potrebe tog određenog trenutka.
I bilo bi zapanjujuće pokušati razumjeti kako bi to Crkva ‘trenutka’ mogla biti dio Crkve koja pobjeđuje u vječnosti. To bi također liturgiju smjestilo u ovo vrijeme samo kao susrete na kojima se vjernici okupe radi prisjećanja nečega što se dogodilo prije dvije tisuće godina jedući kruh i pijući vino. Čini se da bi reduciranje mise na takav događaj bilo protivno nauku crkvenih otaca i koncila, koji inzistiraju na transcendentalnoj naravi mise.
Zatim moramo prijeći na drugo razumijevanje riječi ‘reforma’ radi boljeg razumijevanja riječi pape Franje. Bilo je vremena kada su mladi ljudi, koji su imali povijest lošeg ponašanja, što je često uključivalo kriminal, slani u preodgojene internate, gdje bi bili poučavani da njihovo ponašanje nije u skladu sa standardima društva i bili su odgajani prema pravilima ponašanja i očekivanja društva utemeljenog na pravdi i poštovanju drugih ljudi.
Ta su pravila temelj ‘općeg dobra’. Ovakvo shvaćanje reforme odgovor je na pitanje: „S obzirom na trenutnu situaciju, kako možemo poboljšati stvari?”. Amandmani na Ustav Sjedinjenih Država na svoj su način primjer reforme koja zadovoljava potrebe društva u trenutku njegova napretka. Ovi amandmani djeluju kao dodaci samom Ustavu, ali također zahtijevaju tumačenje.
Je li ovo značenje ‘reforme’ bilo na umu pape Franje kada je izrekao te riječi onima kojima je povjeren liturgijski život Crkve? Ili bi u oni u Crkvi, koju su zaduženi za formu liturgije, trebali sve mijenjati kako bi ispunili očekivanja onih čije je shvaćanje svijeta doživjelo značajnu promjenu? Je li posao Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata stalno provoditi ankete da bi saznali kako svijet ‘napreduje’ u razmišljanju i razumijevanju onoga što znači biti čovjek i zatim prilagoditi liturgiju održavanju tog ‘napretka’? Tada Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata postaje nadahnuti zastupnik Duha Svetoga? To sigurno ne može biti, jer Duh Sveti ne može biti kontroliran ljudskim djelovanjem. Pretpostaviti ovaj scenarij nije moguće za katolike, ili se barem smatralo nemogućim u posljednje dvije tisuće godina.
Nema sumnje da Duh Sveti neprestano oblikuje Crkvu. No treba se stalno podsjećati na sljedeću činjenicu: liturgija se nije razvila na temelju ukaza papa ili kraljeva ili zakonodavnih odbora, nego se razvila u utrobi Crkve procesom koji, unatoč klimavim tvrdnjama stručnjaka koji proučavaju i znaju o tim stvari, se nalazi u samom srcu božanskog otajstva.
Što je onda papa Franjo mislio kada je članovima Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata rekao da „bez liturgijske reforme nema reforme Crkve”? Moja je teza – a to može biti pomalo šokantno za pobožne uši – da je on u ovoj izjavi ironičan, a on zapravo misli kako liturgijska reforma nema smisla u odnosu na reformu Crkve: korišten je izraz koji daje smisao nečemu što se na prvu čini nemoguće. Ovo je briljantna papina misao kako bi nam svima pomogao shvatiti stanje Crkve i upiti nas na dokument liturgijske reforme u obliku Apostolske konstitucije koju je objavio sv. papa Pavao VI. 3. travnja 1969. proglašavajući novi oblik rimskog obred koji nije bio proizvod svete utrobe Svete Majke Crkve, već proizvod odbora – izum u određenom vremenu i prostoru. I nije ironija, ili možda ironija na n-tu potenciju, da je ishod tog pokušaja rezultat da 70% katolika danas ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. To je nešto što se ne može izmisliti, a papa koristi ironiju na nov način pri objašnjavaju neobjašnjivog, pridružujući se velikim ironičarama zapadnog svijeta, uključujući Sofokla, Shakespearea, Jane Austen i Jerryja Seinfelda.
Zahvaljujemo papi Franji na ovoj briljantnoj uporabi ironije u pokušaju objašnjavanja očito neobjašnjive veze između reforme liturgije i Crkve. Sada je na papi Franji, majstoru ironije, da nam kaže što sada treba učiniti za istinsku reformu Crkve.
O. Richard Cipolla
