O papinoj pobudnici Evangelii Gaudium se dosta ovih dana piše i raspravlja. Jedan od možda kontroverznijih dijelova pobudnice je onaj u kojem papa Franjo govori o Islamu. On između o ostalog kaže:
„Mi kršćani trebamo prihvatiti s ljubavlju i poštovanjem muslimanske imigrante u našim zemljama, na isti način na koji se nadamo i molimo da bi nas primili i poštovali u zemljama islamske tradicije. Ja tražim i ponizno molim te zemlje da osiguraju kršćanima slobodu u slavljenju i prakticiranju njihove vjere, u svjetlu slobode koju sljedbenici Islama uživaju u zapadnim zemljama! Suočeni sa zabrinjavajućim epizodama nasilnog fundamentalizma, naše poštovanje prema istinskim sljedbenicima Islama treba nas potaknuti na izbjegavanje mržnje i generalizacije, jer autentični Islam i pravilno čitanje Kur’ana se protive svakom obliku nasilja“.
(napomena: tekst u slobodnom prijevodu quovadiscroatia)
Ovaj papin apel je sasvim sigurno napisan u kontekstu sadašnjeg dramatičnog stanja u kojem kršćani na srednjom istoku i drugim zemljama s muslimanskom većinom pate.
S druge strane vrijedi također malo proučiti što ‘autentični Islam’ odnosno Kuran govori o nama kršćanima.
Na web stranici župe Srca Isusovog u Vinkovcima sam naišao na odličan osvrt na to pitanje koji, iako je poduži, vrijedi pročitati:
Mislim da radi objektivnosti i istine, ali i boljeg shvaćanja islamsko-kršćanskih odnosa treba reći što u stvari Kuran govori o nama kršćanima, iz jednostavnog razloga što vjerujem ogromna većina kršćana naših prostora nije pročitala svetu knjigu islama. Veoma je jasno vidljivo da o najvećim svetinjama kršćanstva Kuran govori izrazito negativno, a one koji prihvaćaju kršćanske vjerske istine (kršćane) izričito naziva nevjernicima. Koristio sam «Kuran s prevodom» (prijevod Besima Korkuta, mjesto i godina izdanja nepoznati).
Na više mjesta u Kuranu spominju se kako Židovi tako i kršćani. Za Stari zavjet rabi se izraz »Tavrat» (Tora), a za Novi zavjet «Indžil» (Evanđelje). Već se tu vidi nepoznavanje i židovstva i kršćanstva jer niti je Tora cijeli Stari zavjet niti je Evanđelje cijeli Novi zavjet. Takvo nepoznavanje Biblije te židovske i kršćanske nauke vidljivo je na više mjesta u Kuranu. Naime, prorok Muhammed je imao više žena, od njih je jedna bila Židovka, a jedna etiopska kršćanka. S kršćanstvom se susreo preko nekih krivovjernih kršćanskih sekti (npr.nestorijanaca) pa je to jedan razlog njegovog krivog tumačenja nekih kršćanskih vjerskih istina. Muslimani će rado reći da prihvaćaju židovske proroke, no oni od mnoštva biblijskih proroka prihvaćaju samo nekoliko – Abrahama, Mojsija i Davida. Sve ostale proroke Starog zavjeta uopće ne spominju. Gdje su Izaija, Jeremija, Ilija i ostali? Zato su cijeli Stari zavjet sveli samo na prvih 5 knjiga (Toru). Slično je i s Novim zavjetom. Novozavjetna objava došla je po Isusu Kristu, ali je sadržana i u ostalim knjigama koje islam uopće ne spominje (a izgleda ni ne priznaje) – poslanice, Otkrivenje, Djela apostolska. Zato su cijeli Novi zavjet sveli samo na prve 4 knjige – evanđelja. Gdje su apostoli, Pavao? Tako od 73 biblijske knjige islam spominje (i prihvaća) samo 9!!! I za tih devet kaže da su krivotvorene od strane Židova i kršćana pa je Muhammed morao doći ispraviti tu krivotvorinu!!! Dakle, za muslimane Biblija kakvu mi kršćani i Židovi poznajemo i danas čitamo nije Božja objava nego judeo-kršćanska krivotvorina! Izvorna Biblija je davno izgubljena, vjeruju muslimani, a od te izvorne Biblije sačuvano je samo ono što je prepisano u Kuran. Kuran Židove i kršćane naziva istim nazivom – «sljedbenici Knjige» ne praveći neku posebnu razliku među njima iako je u vrijeme nastanka islama kršćanstvo već niz stoljeća posve samostalna religija, u potpunosti odvojena od židovstva.
Jedna od veoma opasnih tvrdnji u islamskom vjerovanju je uvjerenje da Biblija u sadašnjem obliku nije izvorna Objava nego falsificirana od strane Židova i kršćana. U II, 121 (sura-poglavlje II, ajet-redak 121.) kaže se:
«Neki od sljedbenika Knjige čitaju je onako kako je objavljena; oni u nju vjeruju. A nastradaće sigurno oni koji u nju ne vjeruju».
U tumačenju ovog ajeta stoji: «Bilo je Jevreja i kršćana koji su neke dijelove Starog i Novog zavjeta imali sačuvane u prvobitnim varijantama (!?)». I u III, 187 objašnjava se kako je Biblija falsificirana:
«A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili!»
Falsificiranje Starog zavjeta od strane Židova tema je i V, 13:
«Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili.»
Ni Novi zavjet nije, prema islamu, pošteđen falsificiranja od strane kršćana pa u V, 14-15 kaže:
«Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: Mi smo kršćani, ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili. O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo što što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i preči. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna (misli se na Kuran, op. moja).»
Kuran tumači kako je došlo i do podjele među «sljedbenicima Knjige» te u III, 19-20 kaže:
«Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je dana Knjiga baš onda kad im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti…. I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: primite islam!. Ako prime islam, onda su na pravom putu.»
Ako je podvojenost među kršćanima (a kršćanstvo je i u Muhammedovo vrijeme bilo razdirano raznim krivovjerjima) Muhammedu dokaz da kršćani nisu u pravu, onda bismo isti dokaz mogli upotrijebiti i za islam jer je i on dobrano podvojen, na sunite i šiite koji se međusobno i ubijaju.
Najveći problem poslaniku Muhammedu u njegovom susretu s kršćanima bila je vjera u Presveto Trojstvo te u božanstvo i bogosinovstvo Isusa Krista. To se u islamu naziva lažju, krivovjerjem i bogohulstvom. Očigledno je da Muhammed uopće nije čak niti površno pokušao shvatiti vjeru u Trojstvo (koliko je to uopće i moguće) proglašavajući je mnogoboštvom. Zato u IV, 171 Kuran o kršćanskoj vjeri u trojedinog Boga kaže:
«O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: Trojica su! Prestanite, bolje vam je!».
Kršćanska vjera u božanstvo Isusa Krista spomenuta je u V, 17:
«Nevjernici su oni koji govore: Bog je – Mesih, sin Merjemin!. Reci: Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji?»
Slično je i u V, 72-73:
«Nevjernici su oni koji govore: Bog je – Mesih, sin Merjemin!… Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u džennet (raj) zabraniti i boravište njegovo će džehennem (pakao) biti; a nevjernicima neće nitko pomo?i. Nevjernici su oni koji govore: Allah je jedan od trojice! A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stiči svakog od njih koji nevjernik ostane.»
Ista tvrdnja je i u IX, 30:
«Jevreji govore: Uzejr je – Allahov sin, a kršćani kažu: Mesih je – Allahov sin. To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih, – ubio ih Allah! Kuda se odmeću?».
U XVIII, 4-5 se također veli:
«… i da opomene one koji govore: Allah je Sebi uzeo sina. O tome oni ništa ne znaju, a ni preci njihovi. Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu!»
Zgraža se Kuran i dalje kad kaže u XIX, 88-92:
«Oni govore: Milostivi je uzeo sebi dijete! – Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete,…»
Da su kršćani lažljivci veli i u XXIII, 90-91:
«Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci. Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugoga boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan bi drugog pobjeđivao.»
Nakon 700 godina postojanja kršćanstva i vjere u Isusovu spasiteljsku muku, Muhammed tvrdi da je laž i Isusova smrt na križu što nalazimo u IV, 157-158:
«… i zbog riječi njihovih: Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika… A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili.»
Kršćansko štovanje Isusa kao božanske osobe, Muhammed pripisuje i Mariji, Isusovoj majci iako to NIKADA nije bilo tako u kršćanstvu. Odakle to Muhammedu, ne znamo. Naime, Kuran u V, 116 kaže:
«A kada Allah rekne: O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha! – on će reći: Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo.»
Muhammedovo nepoznavanje kršćanske vjere i hijerarhije vidljivo je i u IX, 31:
«Oni (kršćani, op. moja), pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.»
Očigledno je da su Muhammedu posebno trn u oku bili redovnici pa Kuran u LVII, 27 kaže:
«Zatim smo, poslije njih, jednog za drugim Naše poslanike slali, dok nismo Isaa, sina Merjemina, poslali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili, dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali – u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo; ali, oni o njemu ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici.»
Za islam mi kršćani ne samo da smo nevjernici i lažljivci, nego i nismo baš posebno bolji od mnogobožaca jer smo svrstani u istu skupinu s njima te kaže Kuran u XXII, 17:
«Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od Jevreja, Sabijaca, kršćana, poklonika vatre i mnogobožaca. Allah je, zaista, o svemu obaviješten.»
Da je islam prava objavljena religija te da je Muhammeda sam Isus izričito najavio (očigledna aluzija na najavu silaska Duha Svetoga), kaže Kuran u LXI, 6:
«A kada Isa, sin Merjemin, reče: O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat (Toru, op. m oja) i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed (misli na Muhammeda, op. moja) koji će poslije mene doći i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: Ovo je prava vradžbina!».
Da Kuran baš ne simpatizira druženje muslimana s kršćanima veli se u V, 51:
«O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima kojio sami sebi nepravdu čine. Zato ti vidiš one čija su srca bolesna kako se žure da s njima prijateljstvo sklope…»
Savjet je dan i u IV, 144:
«O vjernici, ne prijateljujte s nevjernicima umjesto s vjernicima! Zar hoćete da pružite Allahu očigledan dokaz protiv sebe?»
Malo je kontradiktoran savjet koji odjednom pohvalno govori o nama i to u V, 82:
«Ti ćeš sigurno naći da su vjernicima najljući neprijatelji Jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: Mi smo kršćani, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole».
Vjerojatno je Muhammed susretao i kršćane koji su mu izražavali podršku pa se u Kuranu kaže u III, 113-114:
«Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; oni su čestiti.»
Slično kaže i u III, 110:
«A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.»
U XXIX, 46 vrlo pomirljivim tonom kaže:
«I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, – ne sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i samo se Njemu pokoravamo.»
Pomirljiv ton je i u III, 64, ali samo pod vidom pristanka na islam:
«Reci: O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allaha ne klanjamo, da nikog Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!».
No, sve se čini kao jedna igra »mrkve i batine» – malo pohvališ, malo zaprijetiš. Tako u IX, 123 veli:
«O vjernici, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj i neka oni osjete vašu strogost!I znajte da je Allah na strani čestitih!».
«Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.» (IX, 29)
Uz to još možemo pridodati i Muhammedovo dopuštenje muslimankama da se smiju udati za kršćanina. Nalazimo još nekoliko pohvala na račun kršćana, no ne znamo po kojem je to kriteriju Muhammed određivao. Vjerojatno ga je ipak fascinirala vjera kršćana, poniznost pojedinih monaha i svećenika. No, ostaje jedna gorčina kad govori o našim najvećim svetinjama, uzalud pohvale na račun kršćana kad njihove svetinje naziva lažima, uvredom Bogu i nevjerom.
Htio sam ovim prikazom pokazati stav Kurana prema temeljnim istinama kršćanske vjere tj. Objave Isusa Krista. Nisam imao namjeru «dolijevati ulja na vatru» prilikom nesporazuma glede papinog govora, nego pokazati da islam ipak nije tako jako uviđavan i tolerantan prema kršćanstvu kako se to često želi prikazati. Zahtjev za tolerancijom ipak ne bi smio biti povodom za uljepšavanje i «ušminkavanje» stvarnosti. Ipak, to ne znači da zajedno ne možemo živjeti. Možda će nam zajednički život biti kvalitetniji kad znamo punu istinu jedni o drugima umjesto da stvari skrivamo ili uljepšavamo. Istina oslobađa, rekao je Isus.
