Kada se sveta liturgija tretira kao igračka, vjernici pate.
Priča o svećeniku u Americi koji provodi nevaljana krštenja je već više puta izvještavana i komentirana. Ali bilo bi dobro razmisliti o ovom debaklu postavljanjem i odgovorom na nekoliko pitanja.
Ovaj članak nije osobni napad na svećenika koji je vršio nevaljana krštenja. Čini se skrušenim i čini se da nije imao neslaganja s odlukom ordinarija. Vjerojatnije je imao lošu formaciju ili je bio pod utjecajem nekih loših liturgijskih modela. Ovaj članak nastoji promotriti dublje korijene nekih problema koji su utjecali na Crkvu. Sada prelazimo na neka od naših liturgijskih pitanja.
Odakle svećeniku u Phoenixu ideja da kaže „mi” umjesto „ja”? Najčešće se ove ideje pojavljuju u često čudnom svijetu liturgijskih publikacija i konferencija na kojima svećenici i liturgičari smišljaju čudne ideje – poput stavljanja pijeska umjesto blagoslovljene vode u korizmeno vrijeme, pranja ruku umjesto nogu na Veliki četvrtak, ili zamjenom svećeničkog kađenja oltara s plesačima koji drže dimne posude. Često je to svijet u kojem mašta divlja, a pravovjerna teologija ustupa mjesto pretjeranoj kreativnosti. Objavljuju se članci i liturgijske preinake koje su u najboljem slučaju sumnjive, a u najgorem pogrešne, te se implementiraju u župe. Veliki katolički skupovi poput konferencije za katoličko obrazovanje u Los Angelesu često predstavljaju ove inovacije širokoj javnost i onda se one šire dalje.
U ovome slučaju pojedini liturgičari htjeli su naglasiti da cijela zajednica krsti dijete, a ne samo svećenik. Njihov je cilj izjednačiti sve u Crkvi i ukloniti hijerarhijske razlike između klera i laika.
Neki drugi su nastojali naglasiti i preuveličati shvaćanje da je svaka pretvorba kruha u Tijelo Kristovo, zapravo čin cijeloga tijela Crkve. Ovo je samo djelomično točno. Ako hodam, onda je cijelo moje tijelo na neki način uključeno. Ali ne radi svaki dio tijela isto niti ima istu ulogu. Srce pumpa krv, ali ne kažemo da cijelo tijelo pumpa krv. Nadalje, tijelo je pod kontrolom uma. Dakle, koristeći tijelo kao analogiju, samo u dvosmislenom i proširenom smislu možemo reći da je svaki čin Crkve zapravo čin cijele Crkve.
Koji su središnji problemi u izgovaranju krsne formulacije: „Mi te krstimo?“. Zato jer cijela zajednica ne krsti dijete kao što niti cijela zajednica posvećuje euharistiji kruh i vino. Postoje liturgijske uloge koje se moraju poštivati. „Ja” koji krsti je zapravo Krist, kao što je i „ja” koji oslobađa od grijeha zapravo Krist. „Ja” koji kaže „ovo je moje tijelo” je zapravo Krist. Krist je pravi veliki svećenik i celebrant svakog sakramenta. Svećenik ne krsti u ime zajednice nego u imenu Isusa Krista koji po njemu djeluje i govori. „Mi te krstimo” prije skriva, nego otkriva, da je Isus pravi Veliki svećenik i celebrant svakog sakramenta.
Pogreška isto tako poništava sakrament krštenja jer nije obavljena u ispravnoj formi. Sakramenti se sastoje od odgovarajuće materije i forme, te se oslanjaju na to. Kod krštenja se događa izlijevanje ili uranjanje u vodu, a ne u neku drugu tekućinu kao što je pivo ili vino. Oblik sakramenta daje smisao radnji. U ovom slučaju ispravan i jedini valjan oblik krštenja je: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Stoga je „Mi te krstimo” teološki pogrešno, a isto tako i nevaljano jer nisu korištene odgovarajuće riječi (forma).
Hoće li ova nevaljana krštenja isključiti vjernike iz Kraljevstva Božjega? Mi smo vezani sakramentima, ali Bog nije. Bog je pravedan i čini se malo vjerojatnim da bi isključio ljude koji su mislili da su valjano kršteni, ali nisu. Ali to nas ne opravdava da činimo ono što je ispravno. Mi smo vezani sakramentima i kada se pojave sumnje u valjanost krštenja ili drugih sakramenata, dužni smo istražiti i riješiti ta pitanja.
Koliko su rašireni ovakvi problemi? Nažalost, postoje i drugi koji su promijenili i činili mnoga nevaljala krštenja s drugim pogrešnim varijacijama. Već 70-ih feministice su promicale korištenje „uključivog” oblika krštenja: „Ja te krstim u ime Stvoritelja, Otkupitelja i Posvetitelja”. To je postajalo sve češće u liberalnijim glavnim protestantskim denominacijama, pa se kasnije prenijelo i na određene katoličke sredine i župe.
U današnje vrijeme, brojne evangeličke i nedominacijske kongregacije počele su koristiti formulu: „Ja te krstim u ime Isusa”. Što je posljedica netočnog tumačenja Djela Apostolskih (8,16) tumačeći je kao formulu za krštenje, a ne kao potvrdu da je netko kršten Isusovim krštenjem, a ne Ivanovim krštenjem ili da je obavio židovski obred pročišćenja.
Krštenja koja koriste ovakve forme nisu valjana. U Katoličkoj crkvi prije smo pretpostavljali da su ljudi kršteni u protestantskim denominacijama valjano kršteni. Sada moramo tražiti detaljne opise obreda krštenja, da znamo jesu li valjano kršteni. To također postaje, nažalost, istinito za sve veći broj katoličkih krštenja. To je sramotno, a disciplina se mora obnoviti među klerom. Vjernici isto tako mogu pomoći tako što će odmah prijaviti kršenje sakramentalne materije ili forme. S obzirom na doba u kojem se nalazimo, nažalost sam siguran da je ono što smo vidjeli u vijestima samo kap u moru.
Koji mentalitet dovodi do ovakvih problema? Sveta liturgija nije igračka. To nije scenarij za nas koji možemoprilagoditi niti pozornica na kojoj se bavimo samo aktualizacijom. Liturgijske uredbe i sveti tekstovi nisu samo predložak za naše kreativne dodatke. Danas prečesto postoji mentalitet koji je upravo suprotan ovoj istini. Umjesto da nas oblikuje liturgija, nastojimo je formulirati i oblikovati prema našim modernim preferencijama i razmišljanju. Misterij vjere i drevne istine odvraćaju određene moderne ljude. Mnogi žele da liturgijske forme budu pristupačne, razumljive i „tople”. Previše vjernika ne žele biti poslušni normama, nego oni samo žele kreativnost.
Ovakvi stavovi dovode do bezbrojnih pogrešaka i neposluha u liturgiji. Iako svećenik u Phoenixu možda nije bio namjerno prkosan, njega i druge doveli su u zabludu oni koji su često prkosni. Previše njih misli da mogu poboljšati liturgiju i svete tekstove. Ali sveti tekstovi su pomno izrađeni da odražavaju nauk Crkve i istinu. Mnogi od tih tekstova proizvod su stoljetnih promišljanja. Rimski obrednik je posebno blago, sažeto i pažljivo konstruiran da odražava svetu stvarnost. Trebali bismo ga proučavati, a ne igrati se s njime.
Što treba učiniti? S obzirom na to da sakramenti djeluju „ex opere operato“ (tj. imaju objektivnu stvarnost „iz čina koji se radi”), Crkva to ne može tek tako izmijeniti. Ako osoba nije valjano krštena (jer čin krštenja nije valjano napravljen) mora se ponovno krstiti. Isto tako, bez obzira na druge nepravilnosti koje je ovo izazvalo, (npr. nevaljane krizme, ređenja, ženidbu i tako dalje), ti se sakramente isto tako moraju ponoviti.
Nadalje, naši biskupi trebaju pozvati svećenike i đakone na trajnu sakramentalnu formaciju. Biskupi imaju obvezu obnoviti odgovarajuću disciplinu sakramenata i svete liturgije. Božji ljudi to zaslužuju. Mora se okončati prkos i neslaganje s ispravnim liturgijskim zakonima i praksama. Biskupi moraju kazniti i, ako je potrebno, ukloniti klerike koji ustraju u ovakvim „inovacijama”. Nesavjesno je da bi bilo koji biskup, svećenik ili đakon svjesno mijenja formu sakramenata. Još jednom smo testirali povjerenje Božjeg naroda. Teško je zamisliti kako se to povjerenje ikad može povratiti. Zasigurno mora početi s dobro formiranim svećenicima u župama koji ljube svoj narod, poslušni su Bogu i nauku Crkve te slave sakramente s predanošću i preciznošću koju Božji narod zaslužuje.
Mons. Charles Pope
