“Cijeli suvremeni svijet”, napisao je G.K. Chesterton, “podijelio se na konzervativce i progresiviste. Posao progresivista je da nastavljaju činiti greške. Posao konzervativaca je spriječe ispravljanje pogrešaka.”
Dobro došli u 2023.
Nedavno pišući za UnHerd, autor Paul Kingsnorth daje turobnu prognozu za zapadnu civilizaciju. Urušavajući se još od prosvjetiteljstva, Zapad je danas “nesređeni svijet”, u kojem “predodžba da Zapad propada, kolabira, umire ili čak čini samoubojstvo dostiže vrhunac”. Mnogi predlažu akcije spašavanja, ali Kingsnorth te napore smatra površnim. Naš post-ljudski, post-prirodni, post-istinski, post-kršćanski svijet je podlegao iskušenju zmije. U takvom svijetu, Kingsnorth se pita: Što imamo spašavati? Njegov otrežnjujući odgovor je: “Ništa.” „Moramo kopati i započeti iznova iz temelja“ te iznad svega moliti.
Ekstremna dijagnoza? Mislim da ne. Teško je identificirati ijedan sektor zapadnog društva u kojem preživljavaju kršćanska uvjerenja i instinkti koje Kingsnorth s pravom identificira kao jezgru Zapada. Čak se i velik dio Crkve prilagodio kulturnim strujanjima. Naše institucije i kulturne norme oblikovane su namjerno nekršćanskom, često antikršćanskom vizijom stvarnosti. Godine 1948. T. S. Eliot je imao zdrave razloge reći da je Zapad još uvijek kršćanski, na temelju toga da “društvo nije prestalo biti kršćansko sve dok nije postalo nešto drugo.” Davno smo prošli tu točku. Postali smo nešto drugo, nešto čudovišno.
Naš povijesni trenutak razotkriva granice konzervativizma. Kako nas konzervativizam može voditi kada više nemamo što sačuvati? Nije to naš prvi takav trenutak. Zapadna je povijest puna revolucija, epoha u kojima su rušeni drevni režimi, u kojima su ustaljena uvjerenja bila okrenuta naglavačke, u kojima su se stvari raspadale i sve što je bilo čvrsto rasplinulo se u zraku. Rimsko carstvo je opasivalo Mediteran, ali ga više nema. Zapadno kršćanstvo bilo je čudesno postignuće, ali je na izdisaju. Bizant je bio sav u pozlaćenom sjaju, ali sada leži u pozlaćenom grobu. Svaki put je svijet krenuo drugim putem.
Zbog toga je Kingsnorth u pravu kad upozorava na ograničenje konzervativizma naspram Svetog pisma. Biblijska vjera može se suočiti s kulturološkim raspadom na način na koji to ne može učiniti konzervativna politička agenda. Izrael je preživio egipatsko ropstvo, kaos sudaca, kraj Davidove monarhije, babilonsko progonstvo i Antiohovo Epifanije. Crkva je napredovala tijekom kolapsa Rima, obraćajući osvajače barbare i čuvajući one fragmente antike koje je mogla pokupiti iz ruševina. Europa je ostala kršćanska nakon raspada reformacije, a pokret modernih misija uzeo je maha tijekom procvata prosvjetiteljstva i sekularizacije. Kada svjetovi padaju u ruševine, Crkva je katalizator ponovnog rođenja. Isusovo se obećanje pokazalo istinitim: Sile zmije daju sve od sebe, ali vrata paklena ne mogu nadvladati Crkvu.
Pedesetnica je tajna otpornosti Crkve; Duh je sila koja pretvara pustinju u plodno polje i plodno polje u šumu. Ali “otpornost” nije sve, jer Duh Pedesetnice inicira preokrete. Pedesetnica je sama po sebi bila golemi poremećaj onoga što je bilo, a Djela apostolska bilježe niz naknadnih potresa uslijed detonacije Pedesetnice. Duh koji daje snove i vizije, neprekidno tjera Crkvu preko novih horizonta, probijajući stare barijere i potresajući suhe kosti.
Kroz Filipovo propovijedanje, Duh silazi na Samariju, konačno ispunjavajući proročansku nadu da će se Jeruzalem i Samarija, Juda i Izrael, ponovno ujediniti pod Davidovim kraljem. Duh tjera Filipa u pustinju, gdje on krsti etiopskog eunuha prije nego što ga Duh odvede na drugo mjesto. Kada Petar propovijeda u kući rimskog stotnika Kornelija, Duh silazi i na pogane, izazivajući nemalo zaprepaštenje među konzervativnim židovskim vjernicima u Jeruzalemu. Duh šalje Pavla i Barnabu na prvu misionarsku ekspediciju među pogane, a Duh vodi jeruzalemski sabor da prigrli pogane kao braću i članove Kristova tijela. Nakon što je Pavlov plan da ponovno posjeti crkve u Aziji osujećen, Duh mu šalje viziju čovjeka iz Makedonije koji ga poziva da prijeđe Dardanele kako bi obrao novo misijsko polje.
Kroz svoju povijest Crkva je slijedila duhovnu putanju koju su postavila Djela apostolska. Ona se bori da održi korak sa svojim sanjarima i neukrotivim vizionarima. Po Duhu, Crkva je, poput našeg Boga, uvijek drevna, uvijek nova.
Kingsnorth je u pravu: Moramo shvatiti težinu našeg vremena. Zapad nije bolestan. Mrtav je i trebali bismo poslušati Isusove riječi da “mrtvi pokapaju svoje mrtve”. Naš poziv u pustoši nije puko čuvanje, već ići u korak s Duhom, nadajući se, hrabro i radosno, uskrsnuću.
