Dopustite mi da podijelim s Vama primjere tekstova koji su „blizu“ opisa svećeništva.
Svećeništvo Isusa Krista, u kojemu je sudionik svaki kršćanski svećenik, izvor je svetosti u Crkvi i poticaj za evangelizaciju. Kroz službu svećenika, Kristovi vjernici, laici hrane se riječju i kruhom života. Svećeničko posvećenje omogućuje posvećenje svijeta.
Ali gdje nas ovo vodi? Što bismo mi trebali činiti za svećenike?
Dopustite mi da ponudim nekoliko prijedloga koji su, po mom mišljenju, od posebne važnosti za Crkvu u mjestu i vremenu u koje nas je Providnost smjestila.
Prvo, moramo obnoviti našu predanost crkvenom učenju o jedinstvenosti svećeništva i njegovoj središnjoj važnosti u životu Crkve. Razmišljanje o svećeništvu staro je koliko i sama Crkva. Ponekad su ove meditacije nerealne i nepristojne; ponekad su previše teološke ili ostavljaju nas hladnima jer im nedostaje poezije i ljepote koji pripadaju ljudskom promišljanju božanskog.
Dopustite mi da podijelim s Vama primjere tekstova koji su „blizu“ opisa svećeništva. Kardinal Suhard iz Pariza jednom je izjavio: „Svećeništvo nije nešto. To je netko: Krist.“ Sveti Franjo Asiški (nikada nije postao svećenik, nego ostao trajni đakon) rekao je: „Kad bih vidio anđela svjetlosti i pijanog svećenika, prvo bih savio koljeno pred svećenikom, a zatim anđelom.“
Sveti Ivan Maria Vianney, zaštitnik župnika, iz iskustva je izjavio: „Nakon Boga, svećenik je sve. Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika; klanjat će se zvijerima.“ Na to je dodao: „Svećenik neće shvatiti veličinu svoje službe dok ne bude na Nebu. Kada bi to razumio na zemlji, umro bi, ne od straha, već od ljubavi“.
Francuski duhovni autor Père Gatry rekao je misao o kojoj bismo zaista trebali razmišljati u naše vrijeme: „Kad bi ljudi mogli shvatiti što je svećeništvo, bilo bi previše svećenika.“ Gdje svećeništvo nalazi svoje veliko dostojanstvo? U jednostavnom, ali strašnom prepoznavanju koje je izrekao sveti Vincento Ferrera: „Blažena Djevica otvorila je nebo samo jednom, a svećenik to čini na svakoj misi.“
Pobožnost i poštovanje katoličkih vjernika prema svećeništvu nije usmjereno prema samom čovjeku već prema Kristu koji je svećenik novog vječnog saveza i prema svećeništvu koje bilo koji čovjek izvodi iz njega i dijeli s njim.
Priča iz povijesti može pokazati naš vrlo razuman pristup svemu tome. Jednog dana, tijekom utamničenosti pape Pija VII. (od strane Napoleona), Papa i Car bili su uvučeni u ono što je postalo svakodnevni sukob. Papa je izrekao nešto zbog čega je diktator bio bjesniji nego inače. Diktator Napoleon je ustao na svojih punih metar i pol, uperivši prst u lice Svetoga Oca i vrisnuo: „Ako se ne budete ponašali kako kažem, uništit ću i vas i vašu Crkvu!“ Zbog čega se papin vjerni pomoćnik, kardinal Consalvi, jednostavno nasmiješio i rekao: „Vaše veličanstvo, mi, katolički kler, dali smo sve od sebe da uništimo Crkvu u posljednjih 1800 godina. Nismo uspjeli, a nećete ni Vi.“
Čak je modernistički heretik Alfred Loisy razumio nešto od navedenoga kada je sarkastično izrekao: „Kažu mi da se svake nedjelje u Parizu drži preko deset tisuća propovijedi. A ljudi i dalje vjeruju!“ Opet realizam, makar bio zavidan.
Dopustite mi da podijelim s Vama osobnu anegdotu koja bi mogla ilustrirati stav koji predlažem. Prije mnogo godina, osam kolega iz sjemeništa i ja otišli smo na božićnu večeru u Asti na Manhattanu. Krasno mjesto, koje je uključivalo uživo operu napravljenu od konobara, nažalost zatvoreno poslije nekog vremena. Nakon krasnog obroka i prekrasne zabave raspjevanih konobara, zamolili smo svoj ček i rečeno nam je kako je račun „riješen“. Kad smo se raspitali tko, zašto i kako, rečeno nam je da dobročinitelj želio ostati anoniman. Konačno uvjeravanje je prevladalo nad našim domaćinom da se dopusti prepoznati. Neki od nas prišli su stolu kako bi mu se osobno zahvalili. Rekao sam: „Nadam se da znate u što ste se uvukli, s devet vrlo gladnih i žednih svećenika večeras!“ Čovjek na odmoru sa suprugom, sinom i ocem s Midwesta (Srednjeg Zapada) nasmiješio se i rekao: „Oče, bez obzira na to koliko košta, večeras sam se izvukao jeftino. Sve što jesam oče, je ono što je Crkva napravila kroz dva desetljeća katoličkog obrazovanja, uključujući diplomu prava sa Sveučilišta Notre Dame.“ Zapravo, upravo sam rekao sinu: „Vidiš li one mlade svećenike (još nitko od nas nije imao sijedu kosu)? Mogli su biti bilo što i učiniti bilo što, ali odustali su od svega, tako da biste vi, vaša majka, djed i ja mogli imati Krista u sakramentima. Sretan Božić, svećenici.“
Prepričavam anegdotu, ne da bih se hvalio svećeničkim privilegijama, već da bih pokazao ljubav koju je jedan čovjek imao prema svetom svećeništvu. Ljubav kakvu bi trebao imati svaki katolik. Ovaj je osjećaj primjeren, ne zato što su svećenici anđeli (mi to nismo, kao što i sami predobro znamo) već zato što u Božjem tajnovitom naumu svećenici mogu učiniti za vas ono što mi sami za sebe ne možemo.
Još jedan praktičan zaključak koji proizlazi iz našeg uvažavanja svećeništva jest razvijanje stava prema svećenicima: afirmiranje dobrih svećenika i izazivanje mlakih ili čak nekolicine koji su, objektivno govoreći, loši. Kada svećenik ispravno, s predanošću i snagom Crkve služi svetu Liturgiju; kada propovijeda učinkovitu homiliju, posebno baveći se nepopularnom temom; kada poučava dosljedno i učinkovito onome što Crkva uči; kada je njegov životni stil zrcalna slika onoga što on propovijeda i podučava, uvijek izgledajući i ponašajući se poput svećenika; shvatite kao osobnu privilegiju i obvezu da ga obavijestite da ste primijetili te stvari, da ih cijenite, da zahvalite našem nebeskom Ocu što mu je dopustio da bude tako jasan znak svetog svećeništva njegova božanskog Sina.
S druge strane, kad svećenici ne uspiju biti tip ljudi koji Krist i Njegova Crkva žele i zaslužuju, nemojte se bojati razgovarati s njima, dobrotvorno, ali odlučno, o njihovim odgovornostima i vašim legitimnim potrebama, uistinu, vašim pravima. Sveta Katarina Sijenska nikada se nije ustručavala razgovarati na taj način sa samim suverenim papom, čak ga je cijelo vrijeme neprestano nazivala „dragi moj Kriste na zemlji“.
Nadalje, nastojte ojačati svećenički identitet. Nikad se nemojte naći u poziciji da budete ono što ja nazivam „želim biti klerik“. Točnije jedan od onih pojedinaca koji samozadovoljno pogledavaju svećenika i kažu: „Mogao bih to učiniti bolje od njega!“ Ili, jednako tako, netko tko nastoji preuzeti svećeničke uloge nastojeći zadovoljiti neku duboko ukorijenjenu osobnu potrebu da bude svećenik ili da ima ono što se smatra prestižem (moći zaređenog klerika).
Kako je sveta Terezija iz Lisieuxa postajala sve bolesnija i bliža smrti, suočavale se s različitim iskušenjima i poteškoćama. Doživjela je užasnu duhovnu suhoću i mučile su je sumnje, kao i pitanja o značenju i djelotvornosti njezina cijelog, kratkog života. Na svom krevetu boli viče: „Osjećam se kao da sam pozvana da budem borac, svećenik, apostol, liječnik, mučenik. Kao da nikada ne bih mogla zadovoljiti potrebe svoje naravi, a da za Vas ne izvedem svaku vrstu junačke akcije odjednom. Osjećam se kao da bih imala hrabrosti biti križar, papin vojnik, koji umire na bojnom polju u obrani Crkve. I istodobno, želim biti svećenik; s ljubavlju kojom bi te nosila u rukama kada si sišao s neba na moj poziv; kako bih te s ljubavlju prenijela na duše ljudi!“ Onda ona nastavlja: „Pa ipak, uz svu tu želju da budem svećenik, nemam ništa osim divljenja i zavisti zbog poniznosti svetog Franje. Rado bih ga oponašala odbijajući čast svećeništva.“ A onda se muči: „Dragi Isuse, kako da pomirim te sukobljene ambicije, kako da dam egzistenciju snovima jedne beznačajne duše?“
Ipak, usred ovih kušnji koje su je gotovo dovele do očaja, Terezijei iz Lisieuxa je dana milost, ne samo da vidi i prihvati svetu Božju Volju, već i da otkrije najosnovniju istinu o prirodi života u Crkvi. Bila bi snažni pobornik vizije pape Ivana Pavla II o jasno definiranim ulogama u Crkvi, nikada ne krećući se prema onome što je nazvao „klerikalizacijom laika ili laicizacijom klera“.
Još jedno područje istinske potrebe jest posao u ime ostavrenja svećeničkih poziva. Molitva i izvođenje djela pokore od presudne su važnosti i ništa ne može zauzeti njihovo mjesto. Predložio bih stvaranje klime u kojoj se svećenička zvanja mogu razaznati, njegovati i cijeniti.
Prije više od dvadeset godina moja je majka stajala u redu u supermarketu; a žena iza nje prepoznala ju je i upitala: „Nije li vaš sin išao u srednju školu Svetog Josipa?“ „Da“, odgovorila je moja majka. Gospođa je nastavila pitati koliko je svećenika tamo predavalo u moje vrijeme. Čuvši da je tada malena župna gimnazija od 180 učenika imala pet svećenika profesora, izrazila je gnušanje što ta ista škola danas s preko 600 učenika nije imala niti jednog svećenika profesora za njezina četiri sina. Moja se majka nasmiješila i rekla: „Možda će netko od vaših dječaka postati svećenik i na kraju biti dodijeljen Svetom Josipu.“ „Bože sačuvaj“ uslijedilo je kao brzi odgovor. „Želim da moji sinovi imaju stvarni život.“ „Dakle,“ moja je majka odgovorila, „u redu je da moje jedino dijete postane svećenik i važno je da svećenici podučavaju vašu djecu, ali ne želite da bilo koje vaše dijete podnese žrtvu?“
Mislim da razumijete na što mislim. Zagovaranja i poticanje poziva odgovornost je svih u Crkvi, koji surađuju u skladu sa svojim specifičnim sposobnostima i životnim statusima. Kada je to crkvena činjenica o životu, naš problem neće biti nedostatak zvanja, već višak zvanja.
U konačnici, volite svoje svećenike i dajte im to na znanje. Uznemirava me što pronalazim rastući antiklerikalizam među nekim ljudima, od kojih bismo mnoge mogli označiti kao „konzervativce“. Budući da su me često prepoznali kao „konzervativca“, osjećam se slobodnim ovdje komentirati. Znam da su neki od vas bili užasno razočarani posljednjih godina kad su neki od nas svećenika iznevjerili toliko vas, bilo lošim primjerom, nedostatkom milosrđa ili liturgijskim smicalicama.
Slijedimo primjer sv. Ivan Pavla II. iz apostolskog pisma Dominicae Cenae. Želio bih se ispričati za sve što ste pretrpjeli, za sve što vas je sablaznilo, za sve što je vaše vlastito postizanje svetosti učinilo mučnijim. Upravo ljubav ima nevjerojatnu sposobnost da promijeni mišljenja i srca ljudi. Ciljajte prema tome.
Govoreći o Svetoj Tereziji, ona je potpuno shvatila tegobe kada je izjavila: „na ljubav se može jedino uzvratiti ljubavlju“. Nikada nemojte biti uvučeni u stavove suprotne svećeništvu koji se suočavaju s našim najdubljim teološkim i duhovnim načelima. Antiklerikalizam je samo oblik anti-katoličanstva. Svjesno se potrudite voljeti svoje svećenike i dajte do znanja drugima da to činite. Pozdravite svećenike na ulici kad ih vidite, kao što biste i Krista. Sjetite ih se njihovih imendana i obljetnica. To bi obradovalo srce naše mlade časne sestre koja je imala tako silnu ljubav prema svakom drugom Kristu (alter Christus).
Sveta Terezija nije samo molila za posvećenje svećenika, već je poticala svoje novakinje da to postane glavni objekt njihovih molitvi. Zapravo, sveta Terezija je prikazala svoju posljednju pričest za svećenika koji je napustio sveto zvanje. Kada budete na blagoslovu Presvetog Sakramenta, biste li razmotrili da posvećenje svakog svećenika bude namjera vaše molitve klanjanja te večeri? To bi vas uistinu stavilo u duh naše male svetice i bila bi odgovarajuća nagrada vašem sjećanju.
Sveta Terezijo, uzore „malog puta“ i ljubiteljice svetog svećeništva, moli za nas da mi i svi naši svećenici udostojimo Kristovih obećanja.
Ovo razmatranje je izdvojeno iz propovijedi koju je otac Peter Stravinskas održao u župnoj Crkvi Malog Cvijeta u Memphisu 2. listopada 2020.
