Nedavni članak u L’Osservatore Romano primjer je još jednog načina na koji se u ovom pontifikatu može gledati na svećenike i biskupe koji nisu na istoj liniji s Papom. Ovdje donosimo osvrt oca Marka A. Pilona za The Catholic Thing.
„Većina vjernika je razumijela, unatoč svemu, povoljan trenutak, Kairos, koji Gospodin daruje svojoj zajednici. (…) Kler usporava ljude, umjesto da ih prati u ovom izvanrednom trenutku… Glavna prepreka… očituje se u stavu dobrog dijela svećenstva, na visokim i niskim razinama … stavu, koji je ponekad zatvoren pa čak i neprijateljski.“
Autor članka jednim dijelom uzroke ovakvog stava vidi u niskoj razini kulture jednog djela klera, slijepoj odanosti tradiciji, uskim pogledima pa čak i lošem teološkom i biblijskom obrazovanju.
Tipično za vatikanske novine ovih dana, članak je dug po svojoj kulturnoj retorici, a kratak s obzirom na moralnu i doktrinarnu preciznost. Još jednom vidimo Duha Svetoga prikazanog kao Duh obnove, a prestaje biti Duh istine.
Ovo je postao i refren papinih vlastitih komentara, prema kojem su mnogi svećenici kruti, zatvoreni i neprijateljski raspoloženi kada su u pitanju njegova inovativna učenja i prakse. U mom životu, još nisam doživio da ovakva retorika dolazi iz papinskog ureda prema onima koji bi trebali biti radnici u vinogradu Gospodnjem.
Članak u L’Osservatore Romano ukazuje na negativan prijem kontroverznijih aspekta Amoris Laetitia kod biskupa diljem svijeta i kako je to utjecalo na pojam kolegijalnosti koji je utvrđen na Drugom vatikanskom saboru.
Autor članka i urednici vatikanskog časopisa očito su smatrali vrlo potrebnim, ili barem prigodnim, da još jednom zastraše svećenstvo i biskupe zbog svog neuspjeha da ih dovedu u sklad s novim inicijativama iz Rima. Razlog? Možda se činilo hitno jer taj otpor u biti nije manjinski, nego uključuje „dobar dio klera, na visokim i niskim razinama.”
Očito, žurnost ima veze s činjenicom da je otpor prilično raširen, a netko, negdje, se nadao kako će analiza u glavnim novinama Svete Stolice preokrenuti ovaj trend.
Činjenica da je ovaj otpor postao glavna tema jednog članka puno govori. Naravno, moglo se računati na potporu uobičajenih ‘osumnjičenika’ poput njemačke hijerarhije, biskupa iz papine vlastite zemlje ili biskupije jednog malenog otoka. Ali ostaje činjenica da velika, velika većina lokalnih crkvenih hijerarhija širom svijeta i dalje šuti, a dobar broj pojedinih biskupa otvoreno svoje stado utvrđuje u tradicionalnoj praksi Crkve po pitanje pričesti za razvedene i ponovno vjenčane vjernike.
Ta šutnja je sama po sebi velika priča. Oni okupljeni oko pape Franje, očekivali su kako će se – što se tiče ovog pitanja – sve nacionalne hijerarhije olako prikloniti njihovom mišljenju. Ipak, to očekivanje samo po sebi pomalo čudi, s obzirom na to da je na obje Sinode o obitelji pokazan otvoren otpor biskupa prema bilo kakvom pozivu na uvođenje inovativne prakse kao što su pričest za razvedene i ponovno vjenčane vjernika kojima prvi brak nije proglašen ništavnim.
Samo su manipulacije na obje sinode i njene posljedice omogućile da se zaključak inovacije uopće uvede u papinu pobudnicu. No, manipulatori su očito računali na slijepu poslušnost nakon objave dokumenta.
Ali to se nije dogodilo. Dakle, ova velika šutnja u stvari govori o kolegijalnosti u pravom smislu te riječi. Čini se da biskupi svijeta imaju veliko poštovanje prema papinskoj službi i nerado žele javno pokazati svoje neslaganja kako ne bi osramotili samu tu službu. Prijatelj mi je rekao da su poput Noinih sinova koji pokrivaju golotinju pijanog oca kako se ne bi osramotio. (Post 9,20-24).
Ipak, jednostavno je činjenica kako – i nakon toliko vremena, većina biskupa nije podržala tumačenje Nijemaca, Argentinaca, ili malteških biskupa. Niti su dali veliku potporu „službenoj” interpretaciji bečkog kardinala Schönborna.
Jedna od eklezioloških potreba za sazivanjem Drugog vatikanskog sabora bila je želja da se probudi svijest o suodgovornosti biskupa za poslanje Crkve te uspostavi određena ravnoteža u učenju o papinom primatu iz Prvoga vatikanskog sabora. Ova ravnoteža se očituje u učenju o kolegijalnosti, službenom bliskom odnosu svih biskupa svijeta s papom, kao i važnost kolegijalnosti u obnašanju papinskih dužnosti.
Zato su u duhu Sabora i sazivane tzv. Biskupske sinode, sastanci biskupa cijeloga svijeta koji bi trebali biti pomoć papi, kao svojevrsna kolegijalna nadopuna u crkvenoj upravi. Način na koji je ta kolegijalnost izvršena je dosta kompleksna. Na primjer, Sinode su određene vježbe kolegijalnosti, ali oni ne iscrpljuju načine na koji se kolegijalnost može pokazati.
Sada smo uočili jednu drugu vježbu u kolegijalnosti, koja možda i nije bila predviđena na Vatikanskom saboru, a to je da se kroz šutnju biskupi mogu suprotstaviti prekoračenju ovlasti samog pape.
