Među različitim uzrocima grešnosti Crkve, Katarina izdvaja jedan posebno: zaokupljenost površinskom umjesto unutarnjom stvarnošću. Učeni ljudi, posebno svećenstvo, može znati mnogo o Bogu, Crkvi i Svetom pismu, a ipak ne biti u ljubavnom jedinstvu s Bogom.
Nakon tolikih skandala o seksualnom zlostavljanju od strane svećenika, mnogima se Katolička Crkva čini licemjernom i propalom – i moralno i duhovno. Usred ovakvih teških vremena, kako katolici mogu opravdati ostanak u Crkvi? Riječi i djela svete Katarine Sijenske (1347.-1380.), koja je živjela u vrijeme ranijih kriza, mogu nam ponuditi neke smjernice i nadu.
Katarina (čiji se blagdan slavi danas, 29. travnja) živjela je u gorim vremenima od naših jer se činilo da se ne ruši samo Crkva, nego i šire društvo, pa i sam svijet. Crna smrt odnosno kuga — jedna od najsmrtonosnijih pandemija u povijesti čovječanstva — stigla je do Sicilije preko genovskih trgovačkih brodova iz Crnog mora, one godine kada je Katarina rođena. Navodno sljedeće godine, četiri petine stanovništva Siene umrlo od kuge te će nekoliko uzastopnih valova bolesti poharati grad tijekom njezina života.
U to je vrijeme, Italija je bila konglomerat zavađenih monarhija, komuna i republika s frakcijama koje su podržavale papinstvo ili one koje su podržavale vladare sjeverne Italije. Izvan Italije bjesnio je Stogodišnji rat između Engleske i Francuske, a postojala je i dodatna prijetnja militantnog islama kao što se vidjelo u napredovanju Turaka dvaput prema Beču.
Katarina je živjela u vrijeme pesimizma i cinizma. Barbara Tuchman u svom je povijesnom romanu opisala to razdoblje kao “vrijeme nemira, gubitka povjerenja u institucije i osjećaja bespomoćnosti pred silama izvan ljudske kontrole”. Pape su živjeli u egzilu u Avignonu između 1309. i 1377., a u Rim su se vratili tek nakon što je Katarina osobno otišla na papinski dvor i molila Grgura XI za povratak. Samostane u Europi desetkovala je kuga, a da bi se ponovno popunili često su primani nepodobni kandidati. Tadašnja svjetovna literatura svećenički je celibat opisala kao šalu. U vrijeme kad je Katarina umrla 1380., Crkva je bila u raskolu zbog izbora protupape, Klementa VII.
Tri godine prije svoje smrti, Katarina (koja je bila nepismena veći dio svog života) počela je diktirati, dok je bila u mističnom stanju, “il libro”, ili kompendij svog duhovnog učenja koji danas poznajemo kao Dijalog. Djelo je Božji odgovor na četiri zahtjeva koje je uputila Katarina, od kojih se prvi odnosio na prosvjetljenje u pogledu situacije u Crkvi i njezinoj moralnoj i duhovnoj reformi. Odgovor Vječnog Oca nalazi se uglavnom u poglavljima 110-134, velikom dijelu knjiga. Ovdje Katarina iskazuje veliko poštovanje i ljubav prema svećenicima koji su, kaže joj Vječni Otac, poslani “poput mirisnog cvijeća u mistično tijelo Svete Crkve”. Unatoč tome, Katarina je bila neustrašiva u razotkrivanju i kritiziranju propusta svećenika i biskupa. Zapravo, ona je toliko nedelikatna u svojoj kritici da su dijelovi Dijaloga – kao što je poglavlje 121, o homoseksualnosti među svećenstvom – posljednjih godina uklonjeni iz raznih izdanja tog djela.
Katarinin teološki vokabular pun je slika iz svakodnevnog života i neprestano se razvijao. Jedna slika Crkve bio je vinski podrum u kojem se čuva životvorna Krv Kristova, primljena u Euharistiji. Papa je upravitelj podruma kojeg je Krist ovlastio da dijeli Krv i delegira druge – svećenike – da mu pomažu. Temeljna potreba Crkve nalazi se u činjenici da je ona jedina spremište Krvi Kristove, koja daje život svima. Katarina je jasno vidjela da je dobro Crkve dobro čovječanstva. Stoga je svaki onaj koji se protivi Crkvi sam sebi neprijatelj. Crkva je nada svijeta.
Katarina je bila kontemplativka čija je ljubav prema Crkvi rasla tijekom njezina života, unatoč pokvarenosti nekih njezinih članova. Biograf Johannes Jorgensen rekao je o njezinu duhovnom životu: “Njena ljubav prema Isusu se širi, postaje nezasitna, beskonačna, preobražava se u ljubav prema Njegovom otajstvenom Tijelu, prema sveobuhvatnoj, sveobuhvatnoj svetoj Katoličkoj Crkvi.”
Za Katarinu, Crkva je Krist, a Papa je “slatki Krist na zemlji”. Međutim, kada Katarina govori o grešnosti Crkve, toliko prisutnoj tijekom njezina života, najčešće se koristi slikom Crkve kao Kristove Zaručnice, na koju je sv. Pavao aludirao u Efežanima 5,25. Ovdje Katarina zamišlja Crkvu kao lijepu djevojku čije je lice bilo zagađeno i ukaljano grijesima članova Crkve. Katarina često govori o grijehu kao o gubi na licu Crkve. Nikada joj ne bi palo na pamet napustiti Zaručnicu Kristovu zbog grijeha čovječanstva. Za nju je Crkva neizmjerno više od puke ljudske institucije.
Među različitim uzrocima grešnosti Crkve, Katarina izdvaja jedan posebno: zaokupljenost površinskom umjesto unutarnjom stvarnošću. Učeni ljudi, posebno svećenstvo, može znati mnogo o Bogu, Crkvi i Svetom pismu, a ipak ne biti u ljubavnom jedinstvu s Bogom. Vječni Otac joj kaže da takvi ljudi “niti vide niti razumiju ništa osim vanjske kore, slova Pisma. Oni to primaju bez užitka” i “prilaze ovoj Zaručnici [Crkvi] samo zbog njezine vanjske ljuske, to jest zbog njezine vremenite supstance, dok je ona posve prazna od svih koji traže njezinu srž.” Loši svećenici “nikada nisu razumjeli učenje jer su ih rogovi ponosa spriječili da okuse njegovu slatku srž.” Poznavanje Krista nije dovoljno; moramo biti u zajedništvu s njim.
Povjesničarka Mary O’Driscoll istaknula je da je Katarina vidjela vlastiti nedostatak svetosti kao dio grješne situacije Crkve i priznala svoju ulogu u tome. U svojih 26 molitvi često žali zbog vlastite grešnosti. Iako bi nam se njezini grijesi bez sumnje činili najsitnijim lakim grijesima, bila je iznimno osjetljiva na njih. Kao što se Isus na svom krštenju solidarizirao s grešnicima, tako Katarina zauzima svoje mjesto među grešnim čovječanstvom. Za nju, toliko željena reforma Crkve nije bila stvar institucionalne ili disciplinarne promjene, kao što je ukidanje celibata, već prije stvar obraćenja, unutarnje reforme pojedinca, počevši od samog pape, kako se primjećuje u jednom od njezinih pisama Urbanu VI.: “Presveti Oče, vrijeme je da se gnušate grijeha u sebi, u svojim podanicima i u službenicima svete Crkve.”
Katarinina ljubav prema Crkvi zasigurno nije imala ograničenja. Njezina duga putovanja u Avignon, Firencu i Rim te njezina pisma gotovo svim čelnicima Europe svjedoče o praktičnosti njezine ljubavi. Otprilike dvije godine prije smrti, Gospodin joj je zapovjedio da svojim molitvama, znojem i suzama “opere lice Njegove Zaručnice, svete Crkve”. Svaki dan bi vukla svoje slabašno tijelo u Baziliku svetog Petra, gdje bi satima molila u ime Crkve.
Ljudski govoreći, Katarina je imala više razloga za napuštanje Crkve nego mi danas, a ipak u njezinim spisima nema ni najmanje naznake da je o tome ikada razmišljala. Što je bila osnova njezine nade? Nedvojbeno je njezina vjera u ljudsku i božansku dimenziju Crkve pohranila njezinu nadu da će jednog dana biti ono što je Bog zamislio. Osim toga, Katarina je izvijestila svog ispovjednika i prijatelja Raymonda iz Capue da joj je Gospodin nekoliko puta zajamčio da će Crkvi “ljepota biti vraćena”. U travnju 1376. izvijestila je Raymonda o izvanrednom mističnom iskustvu u kojem joj je Gospodin “objasnio, te razjasnio svaki aspekt otajstva progona koje Crkva sada prolazi i obnove i uzvišenja koje će doći. Rekao mi je da je ovo što se sada događa dopušteno kako bi Crkva ponovno postala ono što treba biti.”
