Kako prema kardinalu Mülleru, prefektu Kongregacije za nauk vjere, treba tumačiti Amoris Laetitia?
AL se mora jasno tumačiti u svjetlu cijeloga učenja Crkve. […] Ne sviđa mi se, nije u redu da toliki biskupi tumače AL prema svojem vlastitom razumijevanju Papina naučavanja. To nije na crti katoličke nauke. Papino učiteljstvo tumači samo on sâm ili preko Zbora za učenje vjere. Papa tumači biskupe, a ne tumače biskupi papu, to bi tvorilo preokret ustrojstva Katoličke Crkve. Svima koji govore previše preporučujem da prvo prouče učenje crkvenih sabora o papinstvu i o biskupstvu. Biskup, kao učitelj Riječi, najprije sâm mora biti dobro formiran da ne upadne u rizik slijepca koji za ruku vodi druge slijepce. […]
Ali, očito je kako svatko tko čita Amoris Laetitia mora nastojati razumjeti što papa govori, i u tom smislu ga i tumačiti.
Dakle, možemo pretpostaviti da je ono što kardinal spominje poznato u crkvenim krugovima kao “autentično tumačenje”.
“Autentično” tumačenje u crkvenim dokumentima znači da ima autoritet. Autentično tumačenje bi tako bila autoritativna izjava o značenju teksta.
Prema ovome, kardinal Müller kaže da biskupi sami (i svi ostali) nemaju mogućnost davati autoritativne izjave o značenju papina učenja. To mogu učiniti jedino sam papa i Kongregacija za nauk vjere (kada je odobreno od strane pape).
Sveta Stolica povremena zna objaviti autentična tumačenja službenih dokumenata.
Prema tome, autoritativno tumačenje Amoris Laetitia je moguće samo u novom dokumentu, javno proglašenom od strane pape ili Kongregacije za nauk vjere.
Sve dok ne dođe to takvog dokumenta, Amoris treba tumačiti “u svjetlu cijeloga učenja Crkve“, uključujući i njegovo povijesno učenje o razvodu i ponovnom vjenčanju u civilnom braku.
Što kaže kardinal Müller o Apostolskoj pobudnici Familiaris Consortio sv. Ivana Pavla II. koji predviđa da se parovi rastavljenih-pa-ponovo vjenčanih, koji se ne mogu razdvojiti, moraju obvezati živjeti u suzdržljivosti. Vrijedi li još uvijek ta obveza?
Naravno, ona nije prevladana zato što nije samo pozitivan zakon Ivana Pavla II., nego je on njome izrazio ono što je tvorbeno počelo kršćanskoga ćudorednoga bogoslovlja i teologije sakramenata. Komešanje oko toga tiče se i neuspjela prihvata okružnice Veritatis splendor s jasnim učenjem o intrinsece malum [onom što je u sebi zlo]. […]
Za nas je ženidba izraz sudjelovanja u jednosti Krista zaručnika i Crkve Njegove zaručnice. To nije, kao što su neki rekli tijekom Sinode, jednostavno nejasna sličnoznačnost. Ne! To je bît Svetootajstva, i nikakva sila na nebu i na zemlji, ni anđeo, ni papa, ni sabor, ni biskupski zakon, nema moć to promijeniti.
U tom kontekstu, “pozitivni zakon” odnosi se na zakon koji su donijeli ljudi (za razliku od naravnog zakona, koji se odnosi na zakon koji je Bog ugradio u ljudsku prirodu).
Dakle, kardinal Müller govori kako se ovdje ne dovodi u pitanje samo neko pravilo koje izmislio Ivan Pavao II. te ga je zbog toga moguće i promijeniti. Ono pripada božanskom zakonu i čovjek ga ne može mijenjati.
Nadalje, kardinal tumači kako je konfuzija oko ovih pitanja ukorijenjena u odbijanju nekih da prihvate učenje Ivana Pavla II.- artikulirano u Veritatis Splendor, u kojem se naglašava da su neki čini intrinzično zli (ili zli u sebi) i nikada ne smiju biti učinjeni – poput preljuba.
On kaže da brak “za nas” (što znači “iz katoličkog gledišta” ili “brak između krštenih”) ima sakramentalnu prirodu koja sudjeluje u jedinstvu između Krista i Crkve.
Takvo jedinstvo zahtijeva vjernost i time apsolutno isključuje preljub – nešto što nitko, uključujući i papu, ne može promijeniti.
Kako se prema kardinalu Mülleru treba nositi s pomutnjom koja okružuje Amoris Laetitia?
Preporučujem svima da promišljaju, proučavajući najprije crkveno učenje, počevši od Božje Riječi u Svetom Pismu, a ona je o ženidbi vrlo jasna. Savjetovao bih i da se ne ulazi u kazuistiku koja lako može izazvati nesporazume, nadasve onaj prema kojem ako umre ljubav, onda je mrtav i ženidbeni vez. To su sofizmi: Božja je riječ posve jasna, a Crkva ne prihvaća posvjetovljenje ženidbe. Zadaća svećenika i biskupa nije stvarati zbunjenost, nego unositi jasnoću. Ne može se upućivati samo na male odlomke u AL, nego se mora čitati sve u cjelini, sa svrhom da Radosna vijest o ženidbi i obitelji ljudima postane privlačnija. Smućeno tumačenje nije izazvao AL, nego neki njegovi smeteni tumači. Svi moramo shvatiti i prihvatiti učenje Krista i njegove Crkve, a istodobno biti spremni pomoći drugima da ga razumiju i primijene i u teškim prilikama.
Budući da je kardinal Müller prefekt Kongregacije za nauk vjere, znači li to da se njegove riječi mogu uzeti kao autentično (autoritativno) tumačenje Amoris Laetitia?
Ne. Autentično tumačenja od strane Kongregacije za nauk vjere objavljuju se u službenim dokumentima i odobrava ih papa.
Ono se ne daje u razgovorima s novinarima u apologetskim časopisima.
Možemo li odgovore kardinala Müllera u ovom intervjuu tumačiti kao neslužbeni odgovor na pitanja koja su postavila četiri kardinala? Odnosno, možda papa ne želi odgovoriti službeno u ovom trenutku, pa je zamolio kardinala Müllera da to učini ovako, neslužbeno?
Ova konstatacija nije baš vjerojatna. Kada ne bismo znali ništa o papinim stavovima po pitanju interpretacije Amoris Laetitia, to bi možda bila i razumna pretpostavka. Međutim, imamo značajne dokaze da papa Franjo ima drugačiji stav.
Međutim, papa Franjo do sada nije proglasio autentično tumačenje spornih točaka u Amoris Laetitia, niti je ovlastio Kongregaciju za nauk vjere da to čini.
Stoga se čini da je kardinal Müller dao svoje mišljenje o tome kako bi dokument trebalo tumačiti te da se ti stavovi razlikuju od onoga kako bi papa Franjo želio da ga se tumači.
Stvar izgleda vrlo ozbiljna ako se papa i prefekt Kongregacije za nauk vjere razilaze oko takvih pitanja. Što nam je činiti?
Moliti za obojicu, i za Crkvu u cjelini.
