“Nakon što je podigao očekivanja javnosti zbog drugačijih stavova prema homoseksualnosti, razvodu, okolišu, te obvezama društva prema siromašnima, sada se očekuje da će papa također poduzeti birokratske reforme u Vatikanu, što uključuje i moguće proširenje uloge žena u Crkvi.“
Ovako je Wall Street Journal, jedan tobože ozbiljniji list u Americi, s čitateljima diljem svijeta, nedavno pisao o papi i promjenama koje se mogu očekivati u Katoličkoj Crkvi tijekom 2014-e.
Iako je za one koji gledaju katoličanstvo kroz političke leće ovo vrlo teško shvatiti, pape nisu poput predsjednika države ili guvernera, a doktrina nije kao javna politika, što znači da promjene u rimskoj kuriji ne znače, odnosno ne smiju značiti i promjene u katoličkom “pogledu” na svijet. Doktrina, kako je Crkva razumije, nije stvar ničijeg “pogleda” nego već riješeno razumijevanje stvarne Istine.
Pape si dakle ne mogu dopustiti nikakva ad hoc tumačenja ili promjene. Pred završetak Dogmatske konstitucije o Crkvi, na Drugom vatikanskom koncilu, papa Pavao VI. predložio je dodatak tom dokumentu gdje bi se navelo da je papa “odgovoran samo Gospodinu” – s idejom, pretpostavlja se, zaštite papinske vlasti i slobode od potencijalnih državnih ili crkvenih uplitanja. Ali koncilska teološka komisija odbacila je papin predloženi amandman, uz napomenu da je “Rimski prvosvećenik … vezan i odgovoran po samoj Objavi, za temeljne strukture Crkve, za sakramente, za definicije ranijih crkvenih sabora, ali i druge obveze suviše brojne za spominjanje.”
Te “druge” obveze su poštivanje Istine koja je ugrađena u ovaj svijet i u nas. Na jednoj znanstvenoj konferenciji prije nekoliko godina, ugledni katolički filozof primijetio je (možda hiperbolički) da “Ako je Papa rekao da su 2 +2 = 5, ja mu vjerujem.” Jedan još istaknutiji filozof je dao točniji, ali i daleko više katolički odgovor: “Ako je Sveti Otac rekao da su 2 +2 = 5, ja bih javno rekao; ‘Možda sam krivo razumio što je njegova Svetosti htjela reći”, a privatno bih počeo moliti za njegov zdrav razum …”
Pape, drugim riječima, nisu autoritativne figure, koje uče ono što hoće i kada hoće. Papa je čuvar autoritativne tradicije, i njezin je sluga, a ne gospodar. Papa Franjo to zna više od ikoga, pa je često naglašavao da je “sin Crkve” koji vjeruje i uči ono što Crkva vjeruje i uči.
Tako je ideja da će ovaj pontifikat promijeniti katolički nauk o moralu homoseksualnosti, ili o učincima razvoda, ponovnom braku i mogućnosti primanja sakramenta pričesti, zabluda- iako Crkva sigurno može razvijati svoj pastoralni pristup homoseksualcima i razvedenima. Kao i kod zaštite okoliša i siromašnih, katolički socijalni nauk odavno uči kako smo upravitelji Božjeg stvaranja te da najmanja braća Gospodinova imaju moralno pravo na našu solidarnost i na našu ljubav; no socijalni nauk ostavlja otvoreno pitanje kako će u praktičnom smislu ljudi dobre volje, pa i vlade, ostvariti svoje upravljanje, i kako će pružati tu solidarnost i ljubav.
A “uloga žene u Crkvi”?
Nema sumnje kako bi razne crkvene strukture imale koristi od šireg raspona talenata (neovisno o spolu) od onih uobičajenih resursa iz kojih crkvene vođe danas ‘isplivavaju’. Ipak, u razgovoru prije Božića, Papa Franjo je jasno dao do znanja da je identificiranje vodstva u Crkvi s ređenjem, oblik klerikalizma i drugi način da se instrumentalizira katolkinje a vođenje zajednice nije jedini način nasljedovanja Krista.
(dio članka poznatog katoličkog pisca George Weigela, objavljen na stranici Aleteia)
