Papa i Rimska kurija su prošlog tjedna bili na duhovnim vježbama, pa je bilo za očekivati kako će taj tjedan proći bez uobičajenih bombastičnih medijskih naslova izazvanih nekom papinom neslužbenom ad hoc izjavom. Ipak, nismo bili te sreće jer je baš u to vrijeme objavljen intervju s papom Franjom u jednim njemačkim novinama, a svjetski mediji su se uskomešali zbog odgovora na pitanje o mogućnosti da svećenički celibat postane stvar izbora.
Papa je isključio mogućnost ublažavanja celibata među svećenicima – ali kako to već biva, taj dio je izostavljen iz većine izvještaja u medijima.
Još prije tri godine papa je rekao novinarima da svećenički celibat “nije dogma vjere, nego je pravilo života koje silno cijenim i vjerujem da je dar za Crkvu. Budući da nije dogma vjere, vrata su uvijek otvorena”.
Sada je iznio svoju otvorenost analizi i raspravi vezanoj uz ređenje takozvanih viri probati, izraza koji se koristi za starije oženjene muškarce provjerenog karaktera koji bi mogli biti zaređeni za neke ograničene oblike svećeničke službe. Taj prijedlog već dvije godine papi nameću pojedini biskupi iz Amazonskih pokrajna Brazila zbog velikog nedostatka svećenika, koji je navodno uzrokovan zahtjevima celibata.
Ako je istina da vjernici u Amazoni pate zbog dramatičnog nedostatka svećenika, prvo pitanje koje treba postaviti je: koliko već dugo traje ovakvo stanje?
A onda: Što su biskupi regije učinili kako bi riješili tu krizu osim, naravno, pozivanja na ukidanje celibata?
Izvori “na terenu” pokazuju kako je to žalosno stanje prisutno već stoljećima te da crkvena hijerarhija nije učinila skoro ništa po tom pitanju. Možda bi bilo bolje da se ugledaju na biskupe Afrike ili velikog dijela Azije, koji u sličnim okolnostima nemaju krizu svećeničkih zvanja.
Rasprave radi, zamislimo da je papinski indult ipak dodijeljen biskupima iz Amazonije, možemo li pretpostaviti kako bi on bio ograničen samo na njih?
Povijest nas uči drugačije. Neki od nas su dovoljno stari da pamte kada je papa Pavao VI. dodijelio indult kojim se omogućuje pričest na ruku, i to samo za zemlje koje su već nepravilno sudjelovale u toj praksi (bila je to po sebi loša ideja, jer nagrađuje neposlušnost); a indult se trebao ograničiti samo na tri ili četiri zemlje (poput Belgije, Njemačke i Nizozemske). Kako znamo, praksa se proširila poput požara te su biskupi iz svih razvijenih zemalja zahtijevali pravo na indult. Zasigurno ćemo i u ovom slučaju svjedočiti kako njemački biskupi i za sebe zahtijevaju izuzeće od celibata. Drugim riječima, indult za ograničeni dio stanovništva ubrzo bi postao sveopća praksa – bez ikakve formalne promijene zakona, odnosno čak i bez rasprave o potencijalnoj promjeni.
Istina je da celibat nigdje nije uzrok nedostatka svećenika. Ako su oženjeni svećenici doista rješenje, kako onda objasniti zašto Pravoslavna Crkva ima sličan nedostatak svećenstva? Doista, u Grčkoj je nedostatak toliko velik da je većina župa, dakle više od pola, sada pod pastoralnom odgovornošću laika.
Problem je ipak drugačije naravi. On je znak da već generacijama nije pružena temeljna kršćanska formacija. Uostalom, da bi netko bio apostol (“onaj koji je poslan”), prvo mora biti učenik (to jest, predan sljedbenik Gospodina Isusa Krista). Kada je taj temelj postavljen, onda se može početi graditi – i samo tada.
Poznato je da je u Amazoniji (i mnogim drugim mjestima u Latinskoj Americi), vjerski sinkretizam postao pravilo, a bezuvjetno naviještanje istina Evanđelja gotovo da ne postoji. To je područje na koje biskupi trebaju usmjeriti svoju pažnju i energiju.
