Tijekom pontifikata pape Franje vidjeli smo opreznu igru koju Vatikan i njihovi saveznici igraju kada se radi o odnosima s katolicima koji su privučeni tradicionalnoj latinskoj misi. Kada pokušavaju degradirati tradicionalne katolike tvrde sljedeće: oni su nebitna sekta, njihov broj je ‘tako beznačajan’, nitko ih ne bi trebao shvaćati ozbiljno. Oni (hijerarhija), nakon ovakvog pristupa, kreću djelovati i pritom tretiraju tradicionalne katolike kao prijetnju jedinstvu Crkve, prijetnju koja je toliko ozbiljna da se temeljna prava klericima i vjernicima moraju ograničiti.
Taj se mentalitet u potpunosti pokazao tijekom jednog intervjua liturgičara Andrea Grilla (koji je i sam bio vrlo utjecajan čovjek u krugovima pape Franje) danom Messainlatinu. U intervjuu Grillo govori s iskrenošću koje nema u većini diskursa o tome kako bi Crkva trebala postupati s tradicionalnim katolicima. Uz tu iskrenost stoji prije spomenuta napetost.
Iako bi mnogi rekli da je ovo proizvod trodimenzionalnog šaha, mislim da je ovo više odraz stvarnosti u kojoj naša upozorenja ne nailaze na topao prijem u Crkvi općenito, i sve većeg očaja koji ovaj neuspjeh stvara u glavama protivnika tradicionalne mise.
Grillo započinje intervju prilično upečatljivom redefiniranjem onoga što znači zajedništvo s papom i Katoličkom crkvom. Prema njemu pogrješno je nazivati tradicionaliste ‘vjernima Rimu’ ako slave latinske mise unutar Crkve, jer samo slavljenje latinske mise predstavlja nevjernost Rimu.
Koji je korijen ove nevjere? Naravno, papinski dokument! Njegova je procjena da je Benedikt XVI., iako u dobroj vjeri, bio u krivu kada je proglasio prihvatljivim višestrukost liturgijskih izričaja unutar rimskog obreda. I Franjo je to preokrenuo. Od tog trenutka svatko tko zagovara suprotno ‘nije’ vjeran Rimu. Moramo podsjetiti profesora Grilla da je, prema kanonskom pravu i papinskom nauku (Pio IX., Quartus Supra), rimski biskup taj koji odlučuje o nauku, a ne talijanski sveučilišni profesori.
Što god netko mislio o papi Franji, on nije (i vjerojatno nije ni mogao) postaviti tako slabašne temelje za zajedništvo. Nadalje, kao što Grillo pojašnjava, papa (Benedikt XVI.) je krivo shvatio razloge za višestrukost liturgijskog izričaja. Ovo nas ostavlja pred važnim pitanjem koje, ako išta i dokazuje, dokazuje previše. Ako ne možemo vjerovati kriteriju zajedništva koji je uspostavio papa Benedikt XVI., zašto možemo vjerovati kriteriju koji je uspostavio Franjo?
Ovome možemo samo dodati da Grillo vjeruje u motuproprij Traditionis Custodes kao formu „uspostavljanja jednog lex orandi za cijelu Katoličku crkvu“, to se zapravo nije dogodilo. Kao i uvijek, tu je pitanje istočnih obreda, koji imaju više zajedničkog s tradicionalnom latinskom misom nego s Novus Ordo, i stoga se jedinstvo lex orandi, kako tvrdi Grillo, ne može u potpunosti očitovati u Novus Ordo nego u tradicionalnoj latinskoj misi. U istom intervjuu na pitanje mogu li oba obreda imati jednako dostojanstvo u njegovoj teologiji, profesor Grillo izbjegava odgovor.
Jasno je. Grillo ne misli jednako o dvjema liturgijskim tradicijama, te smatra prihvatljivim to što je papa Franjo potisnuo tradicionalnu misu. S obzirom na dramatične implikacije koje ovo ima ne samo za katoličku ekleziologiju nego i za ekumenizam, nije iznenađujuće da profesor Grillo izbjegava odgovor na pitanje. Unutar rimskog obreda postoje i druge varijacije osim tradicionalne latinske mise, kao što su zairski i anglikanski obred.
U mnogim biskupijama diljem Zapada, biskupi su odgovorili na motuproprij Traditionis Custodes ograničavajući njegov utjecaj, osiguravajući opstanak tradicionalne latinske mise u svojim biskupijama koliko je to bilo moguće. Korištenje polemične vokabulare ne mijenja ovu stvarnost. Grješka nije u tradicionalistima, nego u dijelu hijerarhije.
Grillo je bio blizu priznanja toga kada su ga pitali o stanju sjemeništa na Zapadu. Ono što se događa u crkvenim odgojnim institucijama nije sporno. Kao što je rekao Franjin saveznik Thomas Reese, vjerojatnije ćete u današnjim bogoslovijama pronaći jednoroga nego obožavatelja pape Franje. Tim Sullivan iz Associated Pressa argumentirano je pisao o povratku na tradiciju u američkoj Crkvi, uključujući i sjemeništima. Ovaj pomak udesno došao je nakon kolapsa sjemeništa, koji je trajao od 1970-ih do 2000-ih.
Na pitanje kolapsu u sjemeništima i što ga je zamijenilo, profesor Grillo nije samo priznao kolaps, on ga i slavi. Manjak sjemeništaraca nije razlog za uzbunu, to je znak potrebne reforme koju Crkva mora učiniti na početku svog ponovnog rođenja, nešto što nije „negativna činjenica“, već „znak nužnog putovanja za cijelu Crkvu“. On kritizira biskupe koji dopuštaju ulazak tradicionalistima/konzervativcima u sjemeništa, okrivljujući ih za nostalgiju koju su prethodni pape (Ivan Pavao II. i Benedikt XVI.) pogrješno smatrali vrijednošću. Desetljećima su progresivci govorili o nadolazećoj budućnosti Crkve u kojoj će kriza zvanja biti riješena, ako ona prigrli Drugi vatikanski sabor. Sada, suočeni s povratkom na tradiciju u sjemeništima, kriza zvanja nije bila samo dobra stvar, bila je i namjeravana stvar.
Dvije stvari se mogu reći o ovome:
Prvi je da je progresivno gledište široko odbačeno u sjemeništima diljem svijeta, ne samo u Americi. (Drugi primjeri su Afrika, Francuska, istočna Europa, itd.) Povratak tradiciji među sjemeništarcima se u cijeloj Crkvi smatrao prednošću. Profesor Grillo se žali što ga biskupi ne zovu za savjet o tome kako reformirati sjemeništa. Kada crkvene vlasti to kritiziraju zapravo se pokazuje njihova relativna nemoć.
Drugi je da se Grillo ne nalazi u ideološkom sukobu s tradicionalnim katolicima, već i s velikim dijelom Crkve. On nedostatak bogoslova ne smatra nužnim problem, niti što su vjernici sve stariji u župama diljem Europe, niti što broj obraćenika ne može nadoknaditi broj otpadnika. U njegovom slučaju je revolucija važnija od stvarnosti.
Ali revolucije ne uspijevaju, jer ne mogu zadovoljiti potrebe stanovništva. Nestanak kruha daleko je veća opasnost za revoluciju od najvećeg filozofa. Među svim tim razgovorima o nužnim promjenama i sjemeništima iz kojih izlazi kriva vrsta svećenika, prosječni župljanin na Zapadu se pita: „Gospodine, kada ćete nam poslati svećenika za našu Crkvu?“
Mnogi su se pitali što će Grillo reći o ovom intervjuu s obzirom na sastanak Svetog Oca s voditeljem Instituta Krista Kralja na 45. obljetnicu njegova svećeničkog ređenja i glasine o nadolazećim dodatnim ograničenjima tradicionalne latinske mise. Tijekom audijencije Sveti je Otac potaknuo članove Institut Krista Kralja da i dalje budu vjerni svojoj službi i zajedništvu s papom. Što se prvog tiče, bio bih oprezan čitajući bilo što o novim restrikcijama. Važno je istaknuti jednu činjenicu: poglavar tradicionalne zajednice imao je značajnu audijenciju na važnu godišnjicu za papu.
Ne znamo što je točno rečeno. Ne znamo koje bi restrikcije o kojima se pričalo mogle biti, a koja ne. Radije bih izbjegao nagađanja, umjesto toga usredotočio bi se na stvari koje znamo. Znamo što profesor Grillo misli – sebe vidi kao ključnog liturgičara u Franjinoj eri. Intervju prof. Grilla je zanimljiv, ali sve polemike i potencijalna ograničenja ne mijenjaju činjenicu da predstavlja umiruću klasu ljudi. Njegovo suočavanje s tom stvarnošću svake večeri mu je, bez sumnje, izvor tjeskobe i polemike. Njegova bitka nije protiv tradicionalnih katolika. On vodi bitku sa samim sobom i vlastitim žaljenjem, jer sve više postaje zatočenik trendova i događaja koje više ne kontrolira.
