Dok su herojski napori misionara i mučeništvo bili obilježje prvih isusovca, nova generacija je otišla u drugom pravcu…
Može se puno pričati o junaštvu isusovačkih mučenika kao primjeru hrabrosti prvih isusovaca koji su služili Bogu usred velikih poteškoća – često polažući svoj život – u Kanadi i Engleskoj, u Indiji, Kini te Japanu i Južnoj Americi. Dok su herojski napori misionara i mučeništvo bili obilježje prvih isusovaca, nova generacija se odlučila za drugačiji smjer.
U drugoj polovici sedamnaestog stoljeća isusovci su u Europi imali reputaciju liberalne struje u Crkvi. Za razliku od kalvinističkog tipa jansenista, isusovci su bili poznati po kompromisima, spremni učiniti sve što je potrebno za širenje vjere. Tako je Hilaire Belloc u Characters of the Reformation napisao:
“Veliki učinak isusovaca bio je vjerska obnova Europe kroz prihvaćanje svakovrsnih kompromisa – pokušavajući razumjeti i sa suosjećanjem privući svjetovne i pohotljive, te sve ravnodušne, a cijelo vrijeme inzistirati na apsolutnoj potrebi lojalnosti Crkvi. Prvo braniti jedinstvo Crkve i nakon toga razgovarati o drugim stvarima: sačuvati Crkvu koja je bila u opasnosti od uništenja; a tek tada, kada imate slobodu, nakon bitke, raspravljajte o drugim stvarima.”
Ovaj prilagodljivi duh uzrokovao je sumnjičavost kod više doktrinarno vjernih katolika i, uz sve političke intrige koje su ih pratile, doveli su do njihovog ukidanja 1773. godine pod pontifikatom Klementa XIV.
Ova povijest pruža nam donekle kontekst za razumijevanje današnjeg djela nekih isusovaca. U nedavnom eseju u isusovačkom časopisu America, objavljen je članak o ređenju homoseksualaca. Medijski darling, otac James Martin SJ, notorno je poznat i kontroverzan zbog zagovaranja LGBTQ pokreta u Katoličkoj Crkvi. Imenovan od strane isusovačkog pape za glasnogovornika medija, otac Martin podržava disidentske skupine homoseksualaca. U kontroverznom eseju, otac Paul Shaughnessy SJ se pita: “Jesu li isusovci katolici?”
Otac Shaughnessy donosi kratki prikaz knjige Passionate Uncertainty autora Peter McDonougha i Eugene Bianchi:
Putanju pada nije teško pratiti, a isusovačka priča, iako dramatičnija, malo se razlikuje od drugih progresivnih redovničkih zajednica u desetljećima nakon Drugoga vatikanskog sabora. Vidjelo se da liberalizam potiče toleranciju i međusobno poštovanje u pluralističkim sekularnim zajednicama. Ipak, budući da je bio isključivo negativan u sadržaju i proceduralnoj u primjeni, pokazao se smrtonosnim kada se uvozio u svojevoljna međunarodna udruženja poput Družbe Isusove, koje je ujedno i doktrinarno isključivo i hijerarhijski kruto. Gotovo preko noći papinska vojska postalo je bojna u kojoj je svaki čovjek sam odlučivao u kojem će se ratu boriti. Rezultat je bila institucionalna noćna mora: zbunjenost i kukavičluk na vrhu; očaj, bijes i razočaranje u običnim redovima. Američki isusovci su od 1965. godine do danas, od 8400 članova spali na 3500. Ulazak novaka smanjio se od rekorda u jednoj godini od 409 na samo 38. Što je još gore, broj svećenika koji napuštaju službu svake godine otprilike je jednak broju novaka koji ulaze; broj isusovaca koji umru svake godine dvaput je veći.
Jedno od glavnih načela modernih isusovaca jest definiranje principa samog modernizma: Koristite riječi pravovjernog katolicizma pa ih nanovo tumačite sve dok ne znače ono što želite. Ostanite unutar Crkve i borite se za svojih ciljeva iznutra, tumačeći to kao znak “istinske lojalnosti”, a ne neslaganja ili pobune.
Fleksibilan pristup autoritetu i doktrini također se širi na seksualni moral. Autori Passionate Uncertainty opisuju dvosmislenost koju moderni isusovci osjećaju glede svog zavjeta celibata. U doba seksualne revolucije što zapravo znači “celibat”? Neki tvrde da to jednostavno znači da čovjek nije oženjen, a ne da ostaje seksualno neaktivan. Doista, za muškarce kojima brak nije privlačan, vrata ormara su se odjednom širom otvorila. Otac Shaughnessy nastavlja:
Oko polovice Družbe mlađe od pedeset godina balansira na granici između deklarirane i nedeklarirane homoseksualnosti. Godine 1999. američki isusovci odlučili su pri regrutiranju dati prednost- homoseksualcima (pod kategorijom “ljudi koji su zadovoljni svojom seksualnošću”), a većina američkih formatora, isusovaca zaduženih za formaciju, također su homoseksualci.
Možda bi se mogli zapitati što bi prvi isusovci i mučenici mislili o svojoj isusovačkoj braći danas. No, možda sadašnja garnitura isusovaca jednostavno potvrđuju onu drugu isusovačku tradiciju iz sedamnaestog stoljeća: biti onaj koji je “spreman na svaki kompromis – nastojati razumjeti i sa suosjećanjem privlačiti svjetovnjake i pohotljive te sve ravnodušne”.
Zapravo, pod isusovačkim vodstvom, čini se da je to postao ton suvremene Katoličke Crkve. Ona je put prilagođavanja, otvorenosti i beskonačnog dijaloga. To je put suosjećanja da bi se privukli svjetovni, pohotljivi i ravnodušni, i čini se da je teško pomiriti ovaj Isusovački pristup s onim u kojem su misionari kombinirali herojska djela s nadnaravnom hrabrošću propovijedanja Evanđelja svim narodima, krsteći ih u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
