Umjesto da budu kvasac u svijetu, laici su godine od Koncila proveli uglavnom raspravljajući o tome tko će učiniti što u Crkvi
Već dvije tisuće godina Crkva naviješta radosnu vijest. Milijarde duša su se obratile snagom Evanđelja i došle do vjere u Krista. Nebrojeni sveci živjeli su i umrli kao svjedoci ove istine: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“.
Ipak, današnja se Crkva, osobito u razvijenom svijetu, muči s naviještanjem Evanđelja. Zašto? Zašto se čini da je, barem u nekim dijelovima svijeta, Crkva zastala u svojoj misiji evangelizacije?
Djelomično objašnjenje bi bilo da Crkva naviješta Evanđelje, ali naše materijalističko doba je cijepljeno protiv primanja Evanđelja. Teško je navijestiti spasenje svijetu zaljubljenom u ideju da se samo može spasiti. Uz to treba napomenuti da je iluzija kontrole vjekovno iskušenje.
S tim u vezi izazov je i pogrešno mišljenje da je spasenje koje nudi Crkva svjetovno spasenje. Kada su crkvena djela pravde – njezina briga za siromašne i bolesne, njezina skrb za slomljene i marginalizirane i cjelina njezina društvenog nauka – odvojena od naviještanja Kristove patnje, smrti i uskrsnuća, onda se događaju loše stvari. Kršćanstvo se svodi na neku vrstu društvenog aktivizma (ili evanđelje prosperiteta), a poruka spasenja koju Crkva naviješta se zamagljuje i događa se ono što papa Franjo naziva „demonskom svjetovnošću“.
Kad je riječ o ulozi laika u Crkvi, ovozemaljski svijet predstavlja poseban izazov.
Krštenjem smo svi dobili zadatak naviještati Evanđelje – laici nisu ništa manje pozvani od klerika. Laici, zahvaljujući našem svjetovnom pozivu, imaju posebnu zadaću naviještati Evanđelje svijetu iz svijeta. To je bio izazov i prilika koju je predstavio Drugi vatikanski koncil u konstituciji Lumen Gentium (laici trebaju preobraziti svijet, evangelizirati ga iznutra). Zbog toga je Koncil naglasilo da vjernici laici sudjeluju u Kristovu svećeničkom poslanju:
„Sva njihova djela, molitve i apostolski pothvati, njihov uobičajeni bračni i obiteljski život, njihova svakodnevna zanimanja, njihova tjelesna i duševna opterećenja, ako ih nose s Duhom, pa čak i u razdoblju životnih poteškoća, ako ih strpljivo podnose – onda to postaje duhovna žrtva prihvatljiva Bogu po Isusu Kristu“.
Zbog toga je Koncil inzistirao na tome da laici sudjeluju u Kristovoj proročkoj misiji:
„Čak i u njihovim svjetovnim životima neka izraze [nadu u Uskrsnuće] stalnim obraćenjem i borbom ‘protiv svijeta – vladara ove tame – protiv duhovnih sila zla“.
Zato konstitucija Lumen Gentium povezuje kraljevstvo Kristovo s misijom laika da uređuju privremene poslove u skladu s Kraljevstvom Kristovim „tako da služeći Krista u svojim bližnjima mogu poniznošću i strpljenjem odvesti svoju braću do tog Kralja za kojeg služiti znači vladati“.
Upravo zato što vjernici laici izvršavaju svoju misiju uklopljenu u svijet, njihovo navještenje radosne vijesti „poprima određenu kvalitetu i posebnu snagu jer se provodi u sekularnom svijetu“.
To je sve u redu i točno (onda kada se događa), ali zašto ova vizija laičkog poziva nije obilježje Crkve od Koncila? Zašto „laički trenutak” o kojemu slušamo toliko desetljeća nikada nije potpuno proizveo očekivanu transformaciju?
Jedan zanimljiv odgovor na to pitanje nedavno je ponudila Amy Welborn. Ukratko, umjesto da budu kvasac u svijetu, laici su godine od Koncila proveli uglavnom raspravljajući o tome tko će učiniti što u Crkvi:
„Vizija Drugoga vatikanskog koncila o dublje angažiranoj misionarskoj djelatnosti Crkve u suvremenom svijetu dosad je zaostajala jer su se katolički laici prilično brzo usredotočili na vidljivost unutar crkvenog života kao definiciju izbora življenja prema obećanju krštenja“.
Dakle, u tren oka „angažirani laik“ ima utjecaj na život Crkve, a ne na svijet – bilo da se radi o liturgijskim odborima, biskupijskim povjerenstvima, nošenju albi kada drže predavanja (homilije).
Pitanja o tome tko u Crkvi ima što učiniti nisu nevažna. Kriza zbog zlostavljanja maloljetnika istaknula je opasnosti izolirane klerikalne kulture. U Crkvi laici i žene po svijetu obavljaju važan posao u župama i kancelarijama. No, borbe oko toga tko će učiniti što svode ekleziologiju na funkciju moći, zamjenjujući tako jedan oblik klerikalizma drugim. Osnaživanje laika ne znači podilaženje svećenstvu.
Poslanje Crkve nije odgovornost koja se može prepustiti biskupijskom pastoralnom centru ili nekom odboru u župi. Ne može se delegirati, prepustiti vanjskim tvrtkama niti profesionalizirati. Misija pripada svima nama.
I to nas vraća na početno pitanje zašto se Crkva tako snažno bori da učini ono što je oduvijek činila i nastavi propovijedati Evanđelje. Ako je propovijedanje Evanđelja odgovornost nas kao laika, onda to znači da će se oni koji su naši „u svijetu” morati osjećati manje ugodno u njemu. Nema kraćih puteva do Evanđelja. Ne postoji „siguran“ put do Kalvarije. I sami moramo postati manje svjetovni.
Zreo pogled na to što za laike znači sudjelovanje u Kristovoj kraljevskoj, svećeničkoj i proročkoj službi znači razumjeti da služiti znači vladati. To znači prinositi duhovnu žrtvu. A to znači neumorno hrvanje protiv svjetskih vladara i protiv duhovnih sila zla. To je vizija laičkog poziva iznesena u konstituciji Lumen Gentium.
Vrijedi se zapitati… Ako su laici pozvani potpunije živjeli tu misiju, kako bi se onda Crkva mogla promijeniti na bolje? Kako bi svijet mogao?
