Nastavljamo s osvrtima o prijedlogu kurikulumu za vjeronauk objavljenima na stranici Vjera i Djela koju preporučujemo čitateljima. U borbi protiv sekularizacije društva koje se vodi na svim frontama, čini se da olako dopuštamo njezin upad u sferu koju bi po nekakvoj logici najviše trebali kontrolirati – nastavu vjeronauka u osnovnom i srednjem školstvu.
Ovaj put prenosimo odlomak iz osvrta na književna djela koja su se našla na popisu preporučene lektire za nastavu vjeronauka:
Već sam pisala o svom šoku i čuđenju nad kurikulom vjeronauka kakav je predložen u sklopu reforme hrvatskoga školstva, jer se u njemu ni jednom ne spominje ljudska duša, jer je bliži religijskoj kulturi i zahtjevima političke korektnosti, nego katoličkom nauku, iako je vjeronauk definiran konfesionalno (što su s pravom u oblikovanju svojih kurikula jasno istaknuli pravoslavna i islamska zajednica), jer je u nj umetnuta lektira kojoj tamo nije mjesto, a zanemarena je ona koja bi bila poželjna, jer je izgubljena jasnoća koja je istini svojstvena…
Kao profesorica književnosti koju posebno zanima odnos književnosti i duhovnosti, o čemu sam i knjigu napisala, svjesna sam moći umjetničkoga djela da utječe na najdublje dijelove duše i duha, da djeluje mimo razuma na osjećaje, maštu, asocijacije, da pretoči u nas ideje i duh autorov. Stoga sam zabrinuta zbog uvrštavanja u vjeronaučnu lektiru djela Hermanna Hessea (1877.–1962.).
O tome da književnost djeluje na čovjeka, daju svjedočanstvo mnogi književnici u svojim djelima i u svom životu. Sv. Jeronim (347.–420.) opisao je kako su poganski pisci utjecali na njega, uvlačeći ga u svijet svoje umjetnosti i kako je toga postao svjestan kada se razbolio na smrt (već su mu spremali pogreb) i u jednom se trenutku, u snu, našao pred Božjim sudačkim prijestoljem te bio upitan tko je. Na njegov odgovor da je „kršćanin“, čuo je riječi: „Lažeš. Ti si ciceronijanac, a ne kršćanin. Jer gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce.“
Kasnije, u vrijeme humanizma ova opčinjenost poganskim, grčkim i rimskim piscima, dovela je do duhovne promjene cijelih naraštaja. Tako blaženi Ivan Dominici, dubrovački nadbiskup i kardinal Svete Rimske Crkve, piše 1419. godine u djelu Lucula noctis:
„Sveti su pisci zanemareni, kršćanske knjige napuštene, dok se one poganske čitaju, oblažu svilom, zlatom i srebrom, i u svim kršćanskim školama, takve su to samo po nazivu, od jutra do večeri odzvanjaju riječi pogana. O Kristu se propovijeda samo na blagdane, i to nepismenim ženama i kratko“.
Nije čudno stoga što naš Marko Marulić, koji je živio u tom stoljeću, u svojim Institucijama zapisuje:
„Oni, dakle, s punim pravom zaslužuju osudu koji, očarani tužaljkama i izmišljotinama poganskih pjesnika, ne će ni da se osvrnu na Sveto Pismo. ‘Izabrali su sebi učitelje – kako veli Apostol (Druga Timoteju 4, 3–4) – koji im škakljaju uši i odvratili se od istine da je ne čuju, a okrenuli se k bajkama’.“
A ne će se bajkama, nego nečemu puno goremu, ako se nešto ne promijeni, okretati hrvatski vjeroučenici u Katoličkom vjeronauku čitajući Hessea, čovjeka koji je iz protestantske misionarske obitelji otišao u okrilje panteizma i istočnjačkih religija. (Zanimljivo je da mu je djed misionar iz Indije donio statuu Krišne koju je ovaj čuvao i volio.) I ne samo da je on pošao tim putem, nego je utjecao na mnoge da se na njemu nađu, na svoju nesreću. Hesse je jedan od temelja New agea i omiljeni pisac pripadnika hippyevskoga pokreta, koji su odbacivali kršćanstvo i predavali se filozofiji užitka. A kako i ne bi kada im je on, jedan od njihovih duhovnih vođa, kojega su oni popularizirali, tako svjetovao.
Kako je moguće da ovakva knjiga dospije na popis preporučene lektire za nastavu vjeronauka u predloženom kurikulu?
Kako je moguće da smo mi katolici postali toliko neosjetljivi na duhovnu dimenziju umjetnosti i da ne prepoznajemo snagu zavođenja Zloga kroz umjetnost koju je odlično opisao Thomas Mann u svom romanu Doktor Faustus?
Jesu li naši pravovjerni promicatelji katoličke i apostolske vjere upoznati s ovim prijedlogom? Nevjerojatno je da smo se u stotinu zadnjih godina toliko promijenili i suobličili sa svijetom prihvaćajući sve što nam on nudi, umjesto da budemo svjetlo tomu svijetu i pokazujemo put iz tame.
Matija Grgat, prof. književnosti
