Na svom blogu profesor kanonskog prava Edward Peters analizira papinu nedavnu afirmaciju tumačenja spornih pitanja vezanih uz njegovu pobudnicu Amoris Laetitia.
Kanon 915, i to ova modernija verzija, koja eksplicitno zabranjuje svećenicima dijeljenje Svete pričeste katolicima koji “tvrdoglavo ustraju u očitom teškom grijehu“, ne spominje izričito rastavljene vjernike koji žive u svom drugom (ili trećem, ili četvrtom ili petom …) ‘braku’ kao primjer osoba koje ne ispunjavaju uvjete za Svetu pričest, ali su oni odavno bili očiti primjer kada se govorilo o tom kanonu. Čak i najveći kritičari tog kanona uglavnom priznaju da se 915 odnosi na razvedene-i-ponovno vjenčane vjernike.
Eh sada, u nedvosmislenoj potvrdi (ne postoje druga tumačenja) plana argentinskih biskupa za provedbu dokumenta Amoris Laetitia, papa Franjo nije niti ‘ukinuo’ kanon 915 niti ga drugačije ‘tumačio’ (ionako papa pokazuje malo interesa za ovakvu vrstu tehničkih pohvata). Ipak, njegov postupak će vjerojatno stvoriti velike poteškoće svećenicima koji ostaju dužni provoditi Kanonsko pravo, čak i u stresnim slučajevima, pa tako i kanon 915 na praktičnoj razini.
Ukratko, argentinsko pismo usmjerava svećenike (uglavnom župnike) da kod konkretnih slučajeva utječu na pristup najmanje tri sakramenata (Ženidba, Pokora i Euharistija), vođeni- ne akumuliranom pastoralnom mudrošću Crkve koja je sažeta u norme kao što je kanona 915 (koji, čini se, oni uopće ne spominju!), nego po liniji beskrajno kovana razmatranja formuliranog u praznim frazama koje zvuče kao da su pisane 1970-ih godina. Ako su neki župnici nakon objave Amoris-a već čuli gnjev vjernika koji im govore kako je ‘Papa Franjo rekao da mi morate dati Pričest‘, što bi se moglo očekivati nakon ovog pismenog odobravanja tumačenja koje su donijeli argentinski biskupi?
U osnovi argentinskog spornog nacrta predlaže se, na isti način kao što to čini i Amoris, naime, da u razmišljanju subjektivni, iako iskreni, zaključci pojedinca o njegovom prihvatljivom stanju za primanje Pričesti nadmašuju autoritet Crkve, dapače njenu obvezu da uskrati sakrament onima koji se nalaze u objektivnom grijehu kako to pripisuje kanon 915. Ne moramo ovdje ponavljati iste argumente, ali bi ipak trebali biti jasni: ugrožavanje uhodanog tumačenja kanona 915 u slučaju razvedenih i ponovno vjenčanih katolika nužno dovodi u pitanje zakonsku primjenjivost i za druge slučajeve, recimo, ‘ljubav’ parova u kohabitaciji izvan braka, ‘milosrdnu’ promidžbu abortusa ili eutanazije, ‘poštene’ osobe koje ulaze u ‘istospolne brakove’, i tako dalje.
Kako dalje?
Koliko god to bilo teško slijediti, moj osnovni savjet svećenicima u kontekstu razvedenih i ponovno vjenčanih katolika je ignorirati nadolazeći bijes zbog papinog slaganje s dvosmislenim dokumentom nekih mjesnih biskupa, i samo pratiti zakon Crkve, koji je sasvim jasan, osim ako i kada se taj zakon formalno promijeni, a u tom trenutku (ako do toga dođe) svi mi ćemo morati sjesti i shvatiti što nam taj novi zakon donosi.
