Preliminarno razmatranje rada o. Rupnika dovodi do nekih upozorenja (“crvenih zastava“)…
U svjetlu trenutne afere oko umjetnika o. Marka Rupnika, katolici postavljaju pitanje što učiniti s njegovom sakralnom umjetnošću.
Neki pozivaju da se uklone — čak i unište — umjetnička djela o. Rupnika, iz poštovanja prema njegovim navodnim žrtvama ili kao način da se osudi sam o. Rupnik. Drugi prigovaraju, smatrajući da je takav pristup previše usklađen sa suvremenom “kulturom otkazivanja“ i da bi se logično proširio na lišavanje crkve svake umjetnosti, budući da je svaki umjetnik ujedno i grešnik. Drugi opet tvrde da se umjetnost mora prosuđivati prema određenim mjerilima. Ako umjetnost o. Rupnika ima vrijednost, ona treba ostati, bez obzira na njegove osobne grijehe. Treći pak ukazuju na ekonomske i društvene troškove uklanjanja umjetnina, jer je radionica o. Rupnika uredila više od dvjesto liturgijskih prostora diljem svijeta, uključujući Lourdes, Fatimu i Vatikan. Doista, teško bi bilo pronaći katolika koji nije vidio logo o. Rupnika za Godinu milosrđa. Njegova umjetnost je posvuda.
Možda možemo bolje razumjeti o čemu se radi ako usporedimo karijeru o. Rupnika s karijerom umjetnika iz sedamnaestog stoljeća Gianlorenza Berninija. Bernini, poput o. Rupnika, nije imao koristi samo od pokroviteljstva papa i kardinala; nego su obojica postali kvazi-službeni kreatori imidža Crkve u svojim vremenima.
Berninijeva umjetnost utjelovljuje pontifikat pape Urbana VIII. kao što umjetnost o. Rupnika utjelovljuje pontifikat sv. pape Ivana Pavla II. Obojica pontifeksa su pokazala posebno zanimanje za umjetnost, naručujući djela koja su utjelovila i širila njihove ideje. Berninijeva umjetnost postala je ikona protureformacije, a čini se da je umjetnost o. Rupnika postala ikona postkoncilskog doba.
Poput oca Rupnika danas, i Bernini je bio upleten u skandal: pokušao je ubiti svog brata jer je bio u vezi s njegovom ljubavnicom i dao joj je unakaziti lice žiletom. Urban VIII. intervenirao je tako da je Berninija oženio rimskom ljepoticom, a afera je zamrla, i Bernini je na kraju postao uzoran katolik. Nitko nije sugerirao da se Berninijeve umjetnine (baldahin) nad papinskim oltarom u crkvi Svetog Petra moraju uništiti, a on je ostao najtraženiji umjetnik na svijetu.
Zasigurno, netko može biti veliki umjetnik i veliki grešnik; doista, veliki grješnici nerijetko imaju veliki uvid u ružnoću grijeha i ljepotu Božju. Pomislite na formulaciju Charlesa Peguya, „grešnik je u samom srcu kršćanstva … nitko drugi ne razumije kršćanstvo tako dobro kao grešnik. Nitko, osim sveca”. Crkva je uvijek priznavala remek-djela notornih grešnika poput fra Filippa Lippija, Rafaela i Caravaggia uz one svetaca poput fra Angelica.
Ali usporedba između navodnih grijeha o. Rupnika i onih Berninija i Caravaggia nije jednaka. Ono što se pripisuje o. Rupniku nisu obični zločini iz strasti, pa čak ni uobičajeno kršenje jedne ili više zapovijedi, već nešto mnogo zlokobnije. Bavimo se tvrdnjom da je o. Rupnik, svećenik otpadnik koji je tijekom duge karijere u središtu službenih struktura Crkve, iskoristio svoj autoritet svećenika, teologa i sakralnog umjetnika kako bi, poput proroka lažnog Evanđelja, predstavio grijeh kao krepost, a vrlinu kao grijeh. Prema navodima, o. Rupnik ne samo da je po navici uvjeravao druge da griješe s njim, nego ih je uvjeravao da pravi grijeh nije griješiti s njim i time sudjelovati u njegovoj tjelesnoj pseudomistici.
Ako su ovi navodi točni, je li moguće da umjetnost o. Rupnika na neki način ne propovijeda ovo lažno Evanđelje? Umjetnost je ipak oblik retorike, a umjetnici se prvenstveno izražavaju svojom umjetnošću. Kao što nas podsjeća Ivan Pavao II u svom Pismu umjetnicima — napisanom dok je o. Rupnik dovršavao papinu privatnu kapelu Redemptoris Mater — „u oblikovanju remek-djela, umjetnik ne samo da priziva svoje djelo u postojanje, nego također na neki način otkriva svoje vlastitu osobnost pomoću nje”. To će biti još više slučaj s umjetnikom poput o. Rupnika, koji je uživao značajnu kreativnu slobodu.
Pater Rupnik nije bio srednjovjekovni umjetnik koji je pedantno izvršavao upute katedralnog kaptola, niti je bio skrupulozni učenik kodificirane ikonografske tradicije. Kao što je tadašnji papinski ceremonijar mons. Piero Marini primijetio povodom posvete kapele Redemptoris Mater, umjetnost o. Rupnika, iako je ukorijenjena u istočnjačkoj ikonografiji, ima „odlučan dodir suvremenosti koji dodaje originalnost i snagu“.
Preliminarno razmatranje rada o. Rupnika dovodi do nekih upozorenja (“crvenih zastava“). Ponavljajući motiv zajedničkog oka (kao u logotipu Godine milosrđa) može se smatrati da briše razliku između osoba u Božanstvu ili razliku između Stvoritelja i stvorenog. Zatim, tu su i naziruće, potpuno tamne zjenice koje karakteriziraju njegova djela. U prividnom odmaku od ikonografske tradicije – i oštrom raskidu sa zapadnom tradicijom – u očima oca Rupnika nedostaje bilo kakav prikaz reflektirane svjetlosti koja prodire kroz njih. To dovodi do očitih mogućih simboličkih značenja koja, čak i ako su nenamjerna, imaju tendenciju ometati i alarmirati gledatelja. Kršćanstvo je, uostalom, religija utjelovljenja Svjetla svijeta, u kojemu su njegovi učenici gledali „slavu koju ima kao Jedinorođenac od Sina“ (usp. Iv 1,14).
Ali oči Isusa Krista i svetaca o. Rupnika lišene su svake svjetlosti, gotovo kao da ne prikazuju Svjetlo svijeta, nego Tamu svijeta, u kojoj gledamo samo tamu. Čovjek bi sada mogao pomisliti na misao iz Svetog pisma: „Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti?“ (Mt 6,23).
Ove zabrinutosti same po sebi nisu dovoljne da osude rad o. Rupnika kao krivovjerje. Zadaća ikonografa, teologa i povjesničara umjetnosti bit će identificirati što točno umjetničko djelo o. Rupnika izražava. Ipak, ako su navodi istiniti, bilo bi iznenađujuće da umjetničko djelo ne propovijeda lažno Evanđelje. U takvim slučajevima tijek radnje je jasan: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!“ (Gal 1,8). Dakle, kao što bi o. Rupniku trebalo zabraniti propovijedanje i poučavanje, njegove umjetnine bi trebalo ukloniti iz svih sakralnih prostora koje one trenutno krase. Sve dok ih se ne ukloni, nastavit će propovijedati bez riječi.
I Tridentski sabor i Drugi vatikanski sabor pozivaju na uklanjanje iz crkava umjetničkih djela koja bi mogla odvesti duše na krivi put. Drugi vatikanski sabor je posebno jasan u vezi toga:
„Neka biskupi vode brigu da se pomnjivo drže daleko od Božjih zgrada i drugih sakralnih mjesta ona umjetnička djela koja se protive vjeri, ćudoređu i kršćanskoj pobožnosti te vrijeđaju pravi religiozni osjećaj, bilo zbog iskrivljenosti oblikà bilo zbog nedostatne, osrednje ili prividne umjetnosti“ (usp. Sacrosanctum Concilium, br. 124).
Uklanjanje umjetničkih djela o. Rupnika može biti primjer vjernosti uputama našeg Gospodina: „Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe“ (Mt 5,29).
